III, q. 3, a. 4
Može li jedna osoba uzeti bez druge
Prigovor 1. Čini se da jedna osoba ne može uzeti stvorenu narav a da je druga ne uzme. Naime, nedjeljiva su djela Trojstva, kako kaže Augustin u Enchirid., jer kao što je trima osobama jedna bit, tako im je i jedno djelovanje. No, uzeti je neko djelovanje. Dakle, to ne može pripadati jednoj božanskoj osobi a da ne pripada drugoj.
Prigovor 2. Nadalje, kao što kažemo da je osoba Sina utjelovljena, tako kažemo i za narav, „jer je cijela božanska narav utjelovljena u jednoj od svojih hipostaza“, kako kaže Damaščanin u III. knjizi. No, narav je zajednička trima osobama. Dakle, i uzimanje.
Prigovor 3. Nadalje, kao što je ljudska narav u Kristu uzeta od Boga, tako i ljudi po milosti bivaju uzeti od njega, prema onome u Rim 14: „Bog ga je primio“. No, ovo uzimanje zajednički pripada svim osobama. Dakle, i ono prvo.
Naprotiv, Dionizije u II. poglavlju De div. nom. kaže da otajstvo utjelovljenja pripada razlikovnoj teologiji, prema kojoj se, naime, nešto različito izriče o božanskim osobama.
Odgovaram: treba reći da, kao što je rečeno, uzimanje uvozi dvije stvari, naime čin onoga koji uzima i svršetak uzimanja. Čin pak onoga koji uzima proizlazi iz božanske moći, koja je zajednička trima osobama, ali svršetak je uzimanja osoba, kao što je rečeno. I stoga je ono što je od djelovanja u uzimanju zajedničko trima osobama, ali ono što pripada pojmu svršetka pripada tako jednoj osobi da ne pripada drugoj. Tri su naime osobe učinile da se ljudska narav sjedini s jednom osobom Sina.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi sa strane djelovanja. I zaključak bi slijedio kad bi se uvozilo samo to djelovanje bez svršetka, koji je osoba.
Odgovor na 2. prigovor: za narav se kaže da je utjelovljena, kao i za onu koja uzima, zbog osobe u kojoj je sjedinjenje svršilo, kao što je rečeno, a ne ukoliko je zajednička trima osobama. Kaže se pak da je cijela božanska narav utjelovljena, ne zato što bi bila utjelovljena u svim osobama, nego zato što utjelovljenoj osobi ništa ne nedostaje od savršenstva božanske naravi.
Odgovor na 3. prigovor: uzimanje koje biva po milosti posvojenja svršava u nekom sudioništvu u božanskoj naravi prema suobličenju njezinoj dobroti, prema onome u 2 Pt 1: „da postanete dionici božanske naravi“ i tako dalje. I stoga je takvo uzimanje zajedničko trima osobama i sa strane počela i sa strane svršetka. No, uzimanje koje biva po milosti sjedinjenja zajedničko je sa strane počela, ali ne i sa strane svršetka, kao što je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.