Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 27, a. 5

Je li ovakvim posvećenjem zadobila puninu milosti

Prigovor 1. Čini se da blažena Djevica po posvećenju u utrobi nije postigla puninu, odnosno savršenstvo milosti. To se naime čini da pripada povlastici Krista, u skladu s onim u Iv 1: „Vidjesmo slavu njegovu, slavu kao u Jedinorođenca od Oca, punoga milosti i istine.“ Ali ono što je svojstveno Kristu, ne smije se pripisati drugome. Dakle, blažena Djevica nije primila puninu milosti u posvećenju.

Prigovor 2. Nadalje, onome što je puno i savršeno, ne preostaje ništa za nadodati, jer „savršeno je ono čemu ništa ne nedostaje“, kako se kaže u III. Physic.. Ali blažena je Djevica naknadno primila dodatak milosti kada je začela Krista, jer joj je rečeno u Lk 1: „Duh Sveti sići će na tebe.“ I opet, kada je u slavu uznesena. Dakle, čini se da u svom prvom posvećenju nije imala puninu milosti.

Prigovor 3. Nadalje, Bog ne čini ništa uzalud, kako se kaže u 1. knjizi O nebu i svijetu. Uzalud bi pak imala neke milosti, budući da njihovu uporabu nikad nije vršila, jer se ne čita da je poučavala, što je čin mudrosti; niti da je činila čudesa, što je čin milosti koja se besplatno daje. Dakle, nije imala puninu milosti.

Naprotiv, anđeo joj je rekao: „Zdravo, milosti puna.“ Tumačeći to, Jeronim u propovijedi o uznesenju kaže: „Dobro je, milosti puna, jer se drugima udjeljuje po dijelovima; Mariji se pak izlio sav u isto vrijeme prispjeli zdenac punine milosti.“

Odgovaram: što se nešto više približava načelu u bilo kojemu rodu, to više sudjeluje u učinku toga načela, stoga Dionizije u 4. poglavlju Eccl. Hier. kaže da anđeli, koji su bliži Bogu, više sudjeluju u božanskim dobrotama nego ljudi. Krist je pak načelo milosti, s obzirom na božanstvo doduše autoritativno, a s obzirom na čovještvo instrumentalno, zbog čega se u Iv 1 kaže: „Milost i istina nastade po Isusu Kristu.“ Blažena pak Djevica Marija bila je najbliža Kristu s obzirom na čovještvo, jer je od njega primila ljudsku narav. I zato je prije drugih trebala od Krista postići veću puninu milosti.

Odgovor na 1. prigovor: svakomu se od Boga daje milost u skladu s onim za što je izabran. I budući da je Krist, utoliko što je čovjek, za to bio predodređen i izabran da bude „predodređeni Sin Božji u snazi posvećenja“, to mu je bilo svojstveno, da ima takvu puninu milosti koja se izlijeva na sve, u skladu s onim što se kaže u Iv 1: „Od punine njegove svi mi primismo.“ Ali blažena Djevica Marija postigla je toliku puninu milosti da je bila najbliža začetniku milosti, tako da je onoga koji je pun svake milosti primila u sebe; i rađajući ga, na neki način izlila milost na sve.

Odgovor na 2. prigovor: u naravnim stvarima najprije je savršenstvo raspoloženja, recimo kada je tvar savršeno raspoložena za oblik. Kao drugo pak jest savršenstvo oblika, koje je jače, jer je i sama toplina savršenija koja proizlazi iz oblika vatre, nego ona koja je raspolagala za oblik vatre. Kao treće pak jest savršenstvo svrhe, kao onda kada vatra ima najsavršenije svoja svojstva, kada dospije do svoga mjesta. I slično je u blaženoj Djevici bilo trostruko savršenstvo milosti. Prvo doduše kao raspoloživo, po kojemu je bivala prikladna za to da bude majka Krista, i to bijaše savršenstvo posvećenja. Drugo pak savršenstvo milosti bilo je u blaženoj Djevici od prisutnosti Sina Božjega utjelovljenoga u njezinoj utrobi. Treće pak savršenstvo jest svrha, koju ima u slavi. A da je drugo savršenstvo jače od prvoga, i treće od drugoga, očito je, na jedan način, po oslobođenju od zla. Jer prvo, u svojem posvećenju bila je oslobođena od istočne krivnje; drugo, u začeću Sina Božjega bila je potpuno očišćena od požude; treće pak, u svojem proslavljenju bila je oslobođena čak i od svake bijede. Na drugi način, po redu prema dobru. Jer prvo, u svojem posvećenju zadobila je milost koja ju naginje na dobro; u začeću pak Sina Božjega dovršena joj je milost koja ju učvršćuje u dobru; u svojemu pak proslavljenju dovršena je njezina milost koja ju usavršava u uživanju svakoga dobra.

Odgovor na 3. prigovor: nema sumnje da je blažena Djevica na izvrstan način primila i dar mudrosti, i krepost milosti, i još milost proroštva, kao što je imao Krist. Ipak nije primila da bi imala sve uporabe tih i sličnih milosti, kao što je imao Krist, nego u skladu s onim što je dolikovalo njezinu stanju. Imala je naime uporabu mudrosti u razmatranju, u skladu s onim u Lk 2: „Marija je pak čuvala sve te riječi, prebirući ih u svom srcu.“ Nije imala uporabu mudrosti s obzirom na poučavanje, stoga što to nije dolikovalo ženskom spolu, u skladu s onim u 1 Tim 2: „A ženi ne dopuštam poučavati.“ Uporaba pak čudesa njoj nije pripadala dok je živjela, jer je u ono vrijeme trebalo potvrditi Kristov nauk čudesima; i zato je samo Kristu i njegovim učenicima, koji bijahu nositelji Kristova nauka, dolikovalo činiti čudesa. Zbog čega se i za Ivana Krstitelja kaže u Iv 10 da „nikakva znaka nije učinio“, da bi se naime svi usredotočili na Krista. Uporabu pak proroštva imala je, što je očito u hvalospjevu koji je sastavila: „Veliča duša moja Gospodina.“

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.