Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 27, a. 6

Je li joj bilo svojstveno tako biti posvećenom

Prigovor 1. Čini se da je posvetiti se u utrobi, nakon Krista, bilo svojstveno blaženoj Djevici. Rečeno je naime da je blažena Djevica zato bila posvećena u utrobi da se učini prikladnom za to da bude majka Božja. Ali to je njoj svojstveno. Dakle, samo je ona bila posvećena u utrobi.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da su neki bliže pristupili Kristu nego Jeremija i Ivan Krstitelj, za koje se kaže da su posvećeni u utrobi. Jer se za Krista posebno kaže da je sin Davidov i Abrahamov, zbog obećanja njima posebno danoga o Kristu. Izaija je isto tako najočitije prorokovao o Kristu. Apostoli su također razgovarali sa samim Kristom. Pa se ipak ne čita da su posvećeni u utrobi. Dakle, ni Jeremiji i Ivanu Krstitelju ne dolikuje biti posvećen u utrobi.

Prigovor 3. Nadalje, Job o sebi kaže u Job 31: „Od djetinjstva je raslo sa mnom suosjećanje, i izišlo je iz utrobe sa mnom.“ Pa ipak se zbog toga ne nazivamo posvećenima u utrobi. Dakle, nismo prisiljeni reći ni da su Ivan Krstitelj i Jeremija posvećeni u utrobi.

Naprotiv, za Jeremiju se kaže u Jr 1: „Prije nego što iziđeš iz krila, posvetih te.“ I za Ivana Krstitelja kaže se u Lk 1: „Duhom Svetim napunit će se još iz utrobe majke svoje.“

Odgovaram: Augustin u pismu Dardanumu čini se da dvojbeno govori o posvećenju ovih u utrobi. Moglo je naime Ivanovo klicanje u utrobi, kako sam kaže, biti označiteljem tako velike stvari, to jest da je žena majka Božja, koju su stariji trebali spoznati, a nije je spoznao mali djetlić. „Zato se u evanđelju ne kaže: povjerovao je dječak u njezinoj utrobi, nego: klicao je, a vidimo da klicanje nije samo u djece nego i u životinja. Ali ovo se pokazalo neobičnim, jer se dogodilo u utrobi. I zato, kao što se čudesa obično događaju, dogodilo se božanski u djetetu, a ne ljudski od djeteta. Iako, čak i ako je u tome djetetu bila toliko ubrzana uporaba razuma i volje da je unutar majčinske utrobe već mogao spoznati, vjerovati i pristati, za što se u druge djece očekuje dob da bi mogli, i to smatram čudom božanske moći.“ Ali budući da se u evanđelju izričito kaže da će se „Duhom Svetim napuniti još iz utrobe majke svoje“; i za Jeremiju se izričito kaže: „Prije nego što iziđeš iz krila, posvetih te“; treba tvrditi da su oni posvećeni u utrobi, premda u utrobi nisu imali uporabu slobodne volje (o čemu Augustin pokreće pitanje); kao što ni djeca koja se posvećuju po krštenju nemaju odmah uporabu slobodne volje. Niti treba vjerovati da su neki drugi posvećeni u utrobi, o kojima Sveto pismo ne spominje. Jer takve su povlastice milosti, koje se daju nekima mimo općeg zakona, usmjerene na korist drugih, u skladu s onim u 1 Kor 12: „Svakomu se daje očitovanje Duha na korist“, a nikakva korist ne bi proizašla iz posvećenja nekih u utrobi, osim ako bi to Crkva doznala. Iako se razlog Božjih sudova ne može pridati, zašto naime ovaj a ne drugi dijeli ovaj dar milosti, ipak se činilo prikladnim da obojica budu posvećena u utrobi, da bi se predoznačilo posvećenje koje se ima izvršiti po Kristu. Prvo dakle, po njegovoj muci, u skladu s onim u poslanici Hebrejima na kraju: „Isus, da bi svojom krvlju posvetio narod, mučen je izvan gradskih vrata.“ A tu je muku Jeremija riječima i otajstvima najočitije navijestio i svojim mukama najočitije predoznačio. Drugo, po krštenju, u 1 Kor 6: „Nego opraniste se, nego posvetiste se.“ A za to je krštenje Ivan pripremio ljude svojim krštenjem.

Odgovor na 1. prigovor: blažena Djevica, koja je od Boga bila izabrana za majku, postigla je veću milost posvećenja nego Ivan Krstitelj i Jeremija, koji su izabrani kao posebni predoznačitelji Kristova posvećenja. Znak čega jest to što je blaženoj Djevici bilo udijeljeno da od tada nadalje ne sagriješi ni smrtno ni lakomisleno, dok se za druge posvećene vjeruje da im je bilo udijeljeno da od tada nadalje ne sagriješe smrtno, štiteći ih božanska milost.

Odgovor na 2. prigovor: s obzirom na ostalo sveci su mogli biti prisniji s Kristom nego Jeremija i Ivan Krstitelj. Koji su ipak bili s njim najprisniji s obzirom na izričitu sliku njegova posvećenja, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: suosjećanje o kojemu Job govori ne označava ulivenu krepost, nego nekakvu naravnu sklonost na čin te kreposti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.