III, q. 27, a. 4
Je li ovakvim posvećenjem postigla da nikad ne sagriješi
Prigovor 1. Čini se da po posvećenju u utrobi blažena Djevica nije bila sačuvana od svakoga stvarnog grijeha. Jer, kako je rečeno, nakon prvog posvećenja u Djevici je ostala požuda grijeha. A pokret požude, čak i ako preteče razum, laki je grijeh, premda vrlo lak, kako kaže Augustin u knjizi De Trin.. Dakle, u blaženoj Djevici bio je neki laki grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, uz onaj redak u Lk 2: „I tebi samoj probost će mač dušu“, Augustin kaže u knjizi O pitanjima Staroga i Novoga zavjeta da je blažena Djevica u Gospodinovoj smrti s nekakvim zapanjenjem sumnjala. Ali sumnjati o vjeri je grijeh. Dakle, blažena Djevica nije bila sačuvana nepovrijeđena od svakoga grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, Krizostom, tumačeći ono u Mt: „Gle, majka tvoja i braća tvoja stoje vani tražeći te“, kaže: „Očito je da su to činili samo iz taštine.“ A u Iv 2, tumačeći onaj redak: „Vina nemaju“, isti Krizostom kaže da ih je „htjela obdariti milošću i učiniti se slavnijom po sinu; i možda je trpjela nešto ljudsko, na način kao i njegova braća govoreći: Očituj se svijetu“. I malo nakon toga nadodaje: „Još naime nije imala o njemu onakvo mišljenje kakvo je trebalo imati.“ A za sve to se zna da je grijeh. Dakle, blažena Djevica nije bila sačuvana nepovrijeđena od svakoga grijeha.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi O prirodi i milosti: „O svetoj Djevici Mariji, radi časti Kristove, uopće ne želim imati nikakvu raspravu kada je riječ o grijesima. Odande naime znamo da joj je bila podijeljena veća milost za svladavanje grijeha sa svake strane, što je zaslužila začeti i roditi onoga za kojega je izvjesno da nije imao nikakva grijeha.“
Odgovaram: one koje Bog izabire za nešto, tako pripravlja i uređuje da se za ono za što su izabrani nađu prikladnima, u skladu s onim u 2 Kor 3: „On nas osposobi za službenike novog saveza.“ A blažena Djevica bila je božanski izabrana da bude majka Božja. I zato nema sumnje da ju je Bog svojom milošću učinio za to prikladnom, prema onome što joj anđeo govori: „Našla si milost u Boga; gle, začet ćeš“ i ostalo. Ona pak ne bi bila prikladna majka Božja da je ikada sagriješila. Prvo zato što čast roditelja prelazi na potomstvo, u skladu s onim u Izr 17: „Slava su sinovima očevi njihovi.“ Stoga bi, po suprotnosti, sramota majke prešla na sina. Zatim i zato što je imala jedinstvenu bliskost s Kristom, koji je od nje primio tijelo. A u 2 Kor 6 se kaže: „Kakav je spaz između Krista i Belijala?“ Zatim i zato što je na jedinstven način Sin Božji, koji je Božja mudrost, prebivao u njoj, ne samo u duši nego i u utrobi. A u Mudr 1 kaže se: „U zlonamjernu dušu neće ući mudrost, niti će stanovati u tijelu podložnom grijesima.“ I zato treba jednostavno ispovjediti da blažena Djevica nije počinila nikakav stvarni grijeh, ni smrtni ni laki, da se tako ispuni ono što se kaže u Pj 4: „Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi“ i ostalo.
Odgovor na 1. prigovor: u blaženoj Djevici, nakon posvećenja u utrobi, ostala je doduše požuda, ali svezana, da se naime ne bi provalila u neki neuređeni pokret koji bi pretekao razum. I premda je na to djelovala milost posvećenja, ipak ona za to nije bila dovoljna, inače bi joj snagom te milosti bilo udijeljeno da nikakav pokret nije mogao biti u njezinoj osjetilnosti a da nije bio pretečen razumom, pa tako ne bi imala požudu, što je protivno gore rečenomu. Zato treba reći da je dopuna toga sveza bila od božanske providnosti, koja nije dopuštala da iz požude proizađe ikakav neuređeni pokret.
Odgovor na 2. prigovor: onu Šimunovu riječ Origen i neki drugi naučitelji tumače o boli koju je podnijela u Kristovoj muci. Ambrozije pak kaže da se mačem označava „razboritost Marijina, koja nije neupućena u nebesko otajstvo. Živa je naime riječ Božja i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjeklog mača“. Neki pak mač razumiju kao sumnju. Koja se ipak ne treba razumjeti kao sumnja nevjere, nego divljenja i razmatranja. Jer Bazilije kaže u pismu Optimumu da je „blažena Djevica, stojeći kod križa i promatrajući pojedinosti, nakon svjedočanstva Gabrijelova, nakon neizreciva saznanja božanskog začeća, nakon golemo očitovanih čudesa, u duši kolebala“, gledajući s jedne strane kako on pati odbačen, a s druge strane razmatrajući njegova čudesa.
Odgovor na 3. prigovor: u tim je riječima Krizostom pretjerao. Mogu se ipak tako tumačiti da se u njima razumije kako je Gospodin u njoj suspregnuo, ne neuređeni pokret tašte slave u pogledu nje same, nego ono što bi drugi mogli smatrati.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.