III, q. 27, a. 3
Je li joj ovakvim posvećenjem bio u potpunosti uklonjen žar grijeha
Prigovor 1. Čini se da blažena Djevica nije bila očišćena od zaraze požude. Kao što je naime kazna istočnoga grijeha požuda, koja se sastoji u pobuni nižih moći protiv razuma, tako je isto kazna istočnoga grijeha smrt i ostale tjelesne kazne. Ali blažena Djevica bila je podložna takvim kaznama. Dakle, ni požuda nije bila potpuno uklonjena od nje.
Prigovor 2. Nadalje, u 2 Kor 12 se kaže: „Snaga se u slabosti usavršuje“, a govori o slabosti požude, u skladu s kojoj je trpjeti žalac tijela. Ali ništa što pripada savršenstvu kreposti nije se smjelo oduzeti blaženoj Djevici. Dakle, blaženoj se Djevici nije smjela potpuno oduzeti požuda.
Prigovor 3. Nadalje, Damaščanin kaže da je u blaženoj Djevici sišao Duh Sveti čisteći je prije začeća Sina Božjega. Što se ne može razumjeti osim o čišćenju od požude, jer grijeh nije počinila, kako kaže Augustin u knjizi O prirodi i milosti. Dakle, po posvećenju u utrobi nije bila slobodno očišćena od požude.
Naprotiv, u Pj 4 se kaže: „Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi.“ A požuda pripada mani, barem tijela. Dakle, u blaženoj Djevici nije bilo požude.
Odgovaram: o ovome postoje različita mišljenja. Neki su naime rekli da je u samom posvećenju blažene Djevice, kojim je bila posvećena u utrobi, požuda bila potpuno od nje uklonjena. Drugi pak kažu da je požuda ostala u pogledu toga što stvara poteškoću za dobro, ali je bila oduzeta u pogledu toga što stvara sklonost prema zlu. Drugi opet kažu da je požuda bila oduzeta utoliko što pripada pokvarenosti osobe, budući da potiče na zlim i stvara poteškoću za dobro, ali je ostala utoliko što pripada pokvarenosti naravi, to jest budući da je uzrok prenošenja istočnoga grijeha na potomstvo. Drugi pak kažu da je u prvom posvećenju požuda ostala po svojoj biti, ali je bila svezana, a u samom začeću Sina Božjega bila je potpuno uklonjena. Za razumijevanje ovoga treba razmotriti da požuda nije ništa drugo nego neuređena požudnost osjetilnoga dijela, i to habitualna, jer stvarna je požuda pokret grijeha. Kaže se pak da je požudnost osjetilnosti neuređena utoliko što se protivi razumu, što se doista događa utoliko što naginje na zlo ili stvara poteškoću za dobro. I zato samom pojmu požude pripada da naginje na zlo ili da stvara poteškoću u dobru. Stoga tvrditi da je požuda ostala u blaženoj Djevici ne naginjući na zlo, znači tvrditi dvije oprečne stvari. Slično se tako čini da suprotnost implicira da je požuda ostala utoliko što pripada pokvarenosti naravi, a ne utoliko što pripada pokvarenosti osobe. Jer prema Augustinu, u knjizi O ženidbi i požudi, požuda je ono što istočni grijeh preuzima na potomstvo. Požuda pak označava neuređenu požudnost, koja se ne podlaže potpuno razumu. I zato, ako bi se požuda potpuno oduzela utoliko što pripada pokvarenosti osobe, ne bi mogla ostati utoliko što pripada pokvarenosti naravi. Preostaje dakle da kažemo ili da je požuda bila potpuno uklonjena od nje po prvom posvećenju, ili da je bila svezana. Moglo bi se ipak razumjeti da je požuda bila potpuno uklonjena na taj način što je blaženoj Djevici bilo udijeljeno, iz obilja milosti koja se u nju spustila, da raspoloženje duševnih moći u njoj bude takvo da se niže moći nikada ne bi pokretale bez odluke razuma, kao što je rečeno da je bilo u Kristu, za kojega je izvjesno da nije imao požudu grijeha; i kao što je bilo u Adama prije grijeha po istočnoj pravednosti; tako da je u tom pogledu milost posvećenja u Djevici imala snagu istočne pravednosti. I iako se čini da ovaj stav pripada dostojanstvu Djevice Majke, ipak u nečemu umanjuje dostojanstvo Krista, bez čije se snage nitko nije oslobodio od prvoga prokletstva. I iako su po vjeri u Kristovu otkupiteljsku muku neki prije Kristova utjelovljenja bili duhom oslobođeni od toga prokletstva, ipak se čini da se nitko nije trebao osloboditi od toga prokletstva tijelom osim nakon njegova utjelovljenja, u kojemu se najprije imala pojaviti neosjetljivost na prokletstvo. I zato, kao što prije besmrtnosti tijela uskrsnuloga Krista nitko nije zadobio besmrtnost tijela, tako se čini neprimjerenim reći da je prije tijela Kristova, u kojemu nije bilo nikakva grijeha, tijelo njegove Majke Djevice, ili bilo koga drugoga, bilo bez požude, koja se naziva zakon tijela ili udova. I zato se bolje čini za reći da po posvećenju u utrobi požuda nije bila uklonjena od Djevice po biti, nego je ostala svezana, i to ne po činu njezina razuma, kao u svetih muževa, jer još boraveći u majčinoj utrobi nije odmah imala uporabu slobodne volje, jer to je bila posebna Kristova povlastica; nego po obilnoj milosti koju je primila u posvećenju, i još savršenije po božanskoj providnosti koja je njezinu osjetilnost čuvala od svakoga neuređenog pokreta. Poslije pak, u samom začeću Kristova tijela, u kojemu je najprije trebala zasjati neosjetljivost na grijeh, treba vjerovati da se iz potomstva na majku prelilo potpuno uklanjanje požude. A to se označava u Ez 43, gdje se kaže: „Gle, slava Boga Izraelova ulazi na istočna vrata“, to jest po blaženoj Djevici, „i zemlja“, to jest njezino tijelo, „sjajila je od njegova veličanstvastva“, to jest Kristova.
Odgovor na 1. prigovor: smrt i takve kazne same po sebi ne naginju na grijeh. Stoga i Krist, premda je uzeo takve kazne, ipak nije uzeo požudu. Stoga je i u blaženoj Djevici, da bi bila suobličena Sinu, iz čije je punine primala milost, najprije bila svezana požuda, a poslije uklonjena, ali ona nije bila oslobođena od smrti i drugih takvih kazna.
Odgovor na 2. prigovor: slabost tijela koja pripada požudi jest u svetih muževa savršene kreposti doduše prilika, ali ne i uzrok bez kojega se savršenstvo ne može imati. Dovoljno je pak u blaženoj Djevici postaviti savršenu krepost i obilje milosti, niti je u njoj potrebno postaviti svaku priliku za savršenstvo.
Odgovor na 3. prigovor: Duh Sveti je u blaženoj Djevici učinio dvostruko čišćenje. Jedno doduše kao pripremnu za Kristovo začeće, koje nije bilo od ikakve nečistoće krivnje ili požude, nego njezinu um je više sabiralo u jedno i uzdizalo od mnoštva. Ta i za anđele se kaže da se čiste, u kojima se nikakva nečistoća ne nalazi, kako kaže Dionizije u 6. poglavlju Eccl. Hier.. Drugo pak čišćenje u njoj je izvršio Duh Sveti posredstvom začeća Krista, koje je bilo djelo Duha Svetoga. I u skladu s tim može se reći da ju je potpuno očistio od požude.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.