Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 2, a. 9

Je li ono najveće od svih sjedinjenja

Prigovor 1. Čini se da sjedinjenje dviju naravi nije najveće od sjedinjenja. Jer sjedinjeno zaostaje u pojmu jedinstva za onim što je jedno, po tome što se sjedinjeno kaže po sudioništvu, a jedno po bîti. No u stvorenim stvarima nešto se naziva jednostavno jednim, kako je osobito jasno o samom jedinstvu koje je počelo broja. Dakle, takvo sjedinjenje o kojemu govorimo ne uvozi najveće jedinstvo.

Prigovor 2. Nadalje, što više udaljeni oni koji se sjedinjuju, to je manje sjedinjenje. No oni koji se prema ovome sjedinjenju sjedinjuju najviše su udaljeni, naime božanska i ljudska narav, jer su udaljene u beskonačnost. Dakle, takvo je sjedinjenje najmanje.

Prigovor 3. Nadalje, po sjedinjenju nešto postaje jedno. No iz sjedinjenja duše i tijela u nama nastaje nešto jedno u osobi i naravi, a iz sjedinjenja božanske i ljudske naravi nastaje nešto jedno samo u osobi. Dakle, veće je sjedinjenje duše s tijelom nego božanske naravi s ljudskom. I tako sjedinjenje o kojemu govorimo ne uvozi najveće jedinstvo.

Naprotiv, Augustin kaže, u I. knjizi De Trin., da je „čovjek radije u Sinu nego Sin u Ocu“. Sin je pak u Ocu po jedinstvu bîti, a čovjek je u Sinu po sjedinjenju utjelovljenja. Dakle, veće je sjedinjenje utjelovljenja nego jedinstvo božanske bîti. Koje je ipak najveće od jedinstava. I tako, dosljedno tome, sjedinjenje utjelovljenja uvozi najveće jedinstvo.

Odgovaram: sjedinjenje uvozi združenje nekih stvari u nečemu jednom. Može se dakle sjedinjenje utjelovljenja uzeti dvostruko: na jedan način, sa strane onih koji se združuju; a na drugi način, sa strane onoga u čemu se združuju. I s te strane takvo sjedinjenje ima prvenstvo među drugim sjedinjenjima, jer je jedinstvo božanske osobe, u kojoj se sjedinjuju dvije naravi, najveće. No nema prvenstvo sa strane onih koji se združuju.

Odgovor na 1. prigovor: jedinstvo božanske osobe veće je nego brojčano jedinstvo, koje je naime počelo broja. Jer jedinstvo božanske osobe jest jedinstvo po sebi opstojeće, ne primljeno u nečemu po sudioništvu, ono je također u sebi potpuno, imajući u sebi što god pripada pojmu jedinstva. I stoga mu ne pristaje pojam dijela, kao brojčanom jedinstvu, koje je dio broja i koje se sudjeluje u pobrojenim stvarima. I stoga u pogledu toga sjedinjenje utjelovljenja nadilazi brojčano jedinstvo, naime zbog jedinstva osobe. No ne zbog ljudske naravi, koja nije samo jedinstvo božanske osobe, nego joj je sjedinjena.

Odgovor na 2. prigovor: taj razlog polazi sa strane združenih stvari, a ne sa strane osobe u kojoj je izvršeno sjedinjenje.

Odgovor na 3. prigovor: jedinstvo božanske osobe veće je jedinstvo nego jedinstvo i osobe i naravi u nama. I stoga je sjedinjenje utjelovljenja veće nego sjedinjenje duše i tijela u nama.

Odgovor na prigovore: budući da ono što se prigovara u suprotnom pretpostavlja nešto lažno, naime da je sjedinjenje utjelovljenja veće nego jedinstvo božanskih osoba u bîti, treba reći na autoritet Augustinova teksta da ljudska narav nije više u Sinu Božjemu nego što je Sin Božji u Ocu, nego mnogo manje; ali sam čovjek, u pogledu nečega, jest više u Sinu nego Sin u Ocu; ukoliko se naime isto pretpostavlja u onome što kažem „čovjek“, ukoliko se uzima za Krista, i u onome što kažem „Sin Božji“; no nije isti supostav Oca i Sina.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.