Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 2, a. 8

Je li ono isto što i pretpostavljanje

Prigovor 1. Čini se da je sjedinjenje isto što i uzimanje. Jer odnosi se, kao i gibanja, specificiraju prema svršetku. No isti je svršetak uzimanja i sjedinjenja, naime božanska hipostaza. Dakle, čini se da se sjedinjenje i uzimanje ne razlikuju.

Prigovor 2. Nadalje, u otajstvu utjelovljenja čini se da je isto ono što sjedinjuje i ono što uzima, sjedinjeno i uzeto. No sjedinjenje i uzimanje čine se da slijede djelovanje i trpljenje onoga što sjedinjuje i sjedinjenoga, ili onoga što uzima i uzetoga. Dakle, čini se da je sjedinjenje isto što i uzimanje.

Prigovor 3. Nadalje, Damaščanin kaže, u III. knjizi: „drugo je sjedinjenje, drugo utjelovljenje. Jer sjedinjenje pokazuje samo spajanje, no radi čega je učinjeno, još ne. Utjelovljenje pak i očovječenje određuju s kime je učinjeno spajanje“. No slično ni uzimanje ne određuje s kime je učinjeno spajanje. Dakle, čini se da je sjedinjenje isto što i uzimanje.

Naprotiv, božanska se narav naziva sjedinjenom, ali ne uzetom.

Odgovaram: kako je rečeno, sjedinjenje uvozi odnos božanske i ljudske naravi ukoliko se sastaju u jednoj osobi. Svaki pak odnos koji počinje postojati u vremenu uzrokuje se nekom promjenom. Promjena pak se sastoji u djelovanju i trpljenju. Tako dakle treba reći da je prva i glavna razlika između sjedinjenja i uzimanja u tome što sjedinjenje uvozi sam odnos, a uzimanje djelovanje prema kojemu se netko naziva onim koji uzima, ili trpljenje prema kojemu se nešto naziva uzetim. Iz te se pak razlike kao drugo uzima druga razlika. Naime, uzimanje se kaže kao u nastajanju, a sjedinjenje kao u dovršenom postojanju. I stoga se ono što sjedinjuje naziva sjedinjenim, a ono što uzima ne naziva se uzetim. Ljudska se naime narav označuje kao u svršetku uzimanja u božansku hipostazu time što se kaže čovjek, odakle uistinu kažemo da je Sin Božji, koji je sebi sjedinio ljudsku narav, čovjek. No ljudska narav u sebi promatrana, to jest u apstraktnom, označuje se kao uzeta, ali ne kažemo da je Sin Božji ljudska narav. Iz istoga također slijedi treća razlika, da se odnos, osobito jednakosti, ne odnosi više na jedan kraj nego na drugi; djelovanje pak i trpljenje različito se odnose prema djelatniku i trpitelju, te prema različitim svršecima. I stoga uzimanje određuje svršetak i od kojega i prema kojemu, jer se uzimanje kaže kao uzimanje od drugoga k sebi, a sjedinjenje ništa od toga ne određuje. Stoga se bez razlike kaže da je ljudska narav sjedinjena s božanskom, i obrnuto. Ne kaže se pak da je božanska narav uzeta od ljudske, nego obrnuto, jer je ljudska narav pridružena božanskoj osobnosti, tako naime da božanska osoba opstoji u ljudskoj naravi.

Odgovor na 1. prigovor: sjedinjenje i uzimanje ne odnose se na isti način prema svršetku, nego različito, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: ono što sjedinjuje i ono što uzima nisu posve isto. Jer svaka osoba koja uzima jest ona koja sjedinjuje, ali ne i obrnuto. Jer osoba Oca sjedinila je ljudsku narav sa Sinom, ali ne sa sobom, i stoga se naziva onom koja sjedinjuje, a ne onom koja uzima. A slično nije isto sjedinjeno i uzeto. Jer božanska se narav naziva sjedinjenom, a ne uzetom.

Odgovor na 3. prigovor: uzimanje određuje s kime je učinjeno spajanje sa strane onoga koji uzima, ukoliko se uzimanje kaže kao uzimanje k sebi. No utjelovljenje i očovječenje sa strane uzetoga, što je tijelo, ili ljudska narav. I stoga se uzimanje razlikuje pojmovno i od sjedinjenja, i od utjelovljenja ili očovječenja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.