III, q. 2, a. 6
Je li ljudska narav bila sjedinjena s Riječju akcidentalno
Prigovor 1. Čini se da je ljudska narav bila sjedinjena s Riječju Božjom akcidentalno. Jer Apostol kaže u Fil 2 o Sinu Božjemu da je „obličjem nađen kao čovjek“. No habitus akcidentalno pristupa onome čiji jest, bilo da se habitus uzme ukoliko je jedna od deset kategorija, bilo ukoliko je vrsta kvalitete. Dakle, ljudska narav je akcidentalno sjedinjena sa Sinom Božjim.
Prigovor 2. Nadalje, sve što pristupa nečemu nakon potpunog bitka, pristupa mu akcidentalno, jer akcidentom nazivamo ono što može nečemu i biti prisutno i biti odsutno bez propasti subjekta. No ljudska narav je u vremenu pristupila Sinu Božjemu koji ima savršen bitak od vječnosti. Dakle, pristupila mu je akcidentalno.
Prigovor 3. Nadalje, što god ne pripada naravi ili bîti neke stvari, njezin je akcident, jer sve što jest ili je supstancija ili je akcident. No ljudska narav ne pripada božanskoj bîti ili naravi Sina Božjega, jer nije izvršeno sjedinjenje u naravi, kao što je gore rečeno. Dakle, potrebno je da je ljudska narav akcidentalno pristupila Sinu Božjemu.
Prigovor 4. Nadalje, oruđe pristupa akcidentalno. No ljudska narav u Kristu bila je oruđe božanstva, jer Damaščanin kaže, u III. knjizi, da je „tijelo Kristovo oruđe božanstva“. Dakle, čini se da je ljudska narav bila sjedinjena sa Sinom Božjim akcidentalno.
Naprotiv, ono što se izriče akcidentalno ne izriče nešto, nego koliko ili kakvo ili na neki način odnoseće; ako bi dakle ljudska narav pristupila akcidentalno, kada se kaže da je Krist čovjek, ne bi se izricalo nešto, nego kakvo ili koliko ili na neki način odnoseće. Što je protivno dekretalu pape Aleksandra koji kaže: „budući da je Krist savršeni Bog i savršeni čovjek, kojom se drskošću usuđuju neki govoriti da Krist, ukoliko je čovjek, nije nešto?“
Odgovaram: za jasnoću ovoga pitanja treba znati da su se oko otajstva sjedinjenja dviju naravi u Kristu pojavila dva krivovjerja. Jedno naime onih koji miješaju naravi, kao Eutihovo i Dioskorovo, koji su postavili da je od dviju naravi uspostavljena jedna narav; tako da ispovijedaju da je Krist od dviju naravi, kao prije sjedinjenja različitih; ali ne u dvjema naravima, kao da je nakon sjedinjenja prestala razlika naravi. Drugo pak krivovjerje bilo je Nestorijevo i Teodora Mopsuestijskoga, koji su odjeljivali osobe. Postavili su naime da je jedna osoba Sina Božjega, a druga Sina Čovječjega. Za njih su govorili da su međusobno sjedinjene, najprije po nastanjivanju, ukoliko je naime Riječ Božja stanovala u onom čovjeku kao u hramu. Drugo, po jedinstvu privrženosti, ukoliko je naime volja onoga čovjeka uvijek suobličena volji Božjoj. Na treći način, po djelovanju, ukoliko su naime govorili da je onaj čovjek oruđe Riječi Božje. Četvrto, po dostojanstvu časti, ukoliko se svaka čast koja se iskazuje Sinu Božjemu iskazuje i Sinu Čovječjemu zbog združenosti sa Sinom Božjim. Peto, po ekvivokaciji, to jest po zajedništvu imena, ukoliko naime kažemo da je onaj čovjek Bog i Sin Božji. Očito je pak da svi ovi načini uvoze akcidentalno sjedinjenje. Neki pak kasniji učitelji, misleći da izbjegavaju ova krivovjerja, upali su u njih zbog neznanja. Neki su od njih naime dopustili jednu Kristovu osobu, ali su postavili dvije hipostaze ili dva supostava; govoreći da je neki čovjek, sastavljen od duše i tijela, od početka svojega začeća bio uzet od Riječi Božje. I to je prvo mišljenje koje Učitelj iznosi u šestoj distinkciji treće knjige Sentencija. Drugi pak, želeći očuvati jedinstvo osobe, postavili su da Kristova duša nije sjedinjena s tijelom, nego da su to dvoje, odijeljeni jedno od drugoga, sjedinjeni s Riječju akcidentalno, kako se tako ne bi povećao broj osoba. I to je treće mišljenje koje Učitelj ondje iznosi. Oba pak ova mišljenja upadaju u Nestorijevo krivovjerje. Prvo naime zato što je isto postaviti dvije hipostaze ili dva supostava u Kristu što i postaviti dvije osobe, kao što je gore rečeno. A ako se inzistira na nazivu osobe, treba uzeti u obzir da se i Nestorije služio jedinstvom osobe zbog jedinstva dostojanstva i časti. Stoga i Peti sabor definira anatemu onomu tko kaže „jednu osobu po dostojanstvu, časti i klanjanju, kako su bezumni Teodor i Nestorije napisali“. Drugo pak mišljenje upada u Nestorijevu zabludu u pogledu toga što je postavilo akcidentalno sjedinjenje. Ne razlikuje se naime reći da je Riječ Božja sjedinjena s čovjekom Kristom po nastanjivanju kao u svojem hramu, kako je govorio Nestorije; i reći da je Riječ bila sjedinjena s čovjekom po odijevanju kao s odjećom, kako kaže treće mišljenje. Koje usto kaže i nešto gore od Nestorija, naime da duša i tijelo nisu sjedinjeni. Katolička pak vjera, držeći sredinu između navedenih postavki, niti kaže da je izvršeno sjedinjenje Boga i čovjeka po bîti ili naravi; niti pak po akcidentu; nego na srednji način, po subsistenciji ili hipostazi. Stoga se na Petom saboru čita: „budući da se jedinstvo shvaća na mnoge načine, oni koji slijede bezbožnost Apolinarija i Eutiha, njegujući uništenje onoga što se sastalo, govore o sjedinjenju po miješanju; a sljedbenici Teodora i Nestorija, radujući se dijeljenju, uvode sjedinjenje po privrženosti; sveta pak Crkva Božja, odbacujući bezbožnost obiju nevjera, ispovijeda sjedinjenje Riječi Božje s tijelom po sastavu, što je po subsistenciji“. Tako je dakle jasno da se drugo od triju mišljenja koja Učitelj iznosi, koje tvrdi jednu hipostazu Boga i čovjeka, ne treba nazivati mišljenjem, nego naukom katoličke vjere. Slično se također ni prvo mišljenje, koje postavlja dvije hipostaze, i treće, koje postavlja akcidentalno sjedinjenje, ne trebaju nazivati mišljenjima, nego krivovjerjima koja je Crkva osudila na saborima.
Odgovor na 1. prigovor: kako Damaščanin kaže u III. knjizi, „nije pak nužno da se primjeri u svemu i bez nedostatka podudaraju, jer ono što je u svemu slično, bit će svakako isto, a ne primjer. A ponajviše u božanskim stvarima, jer je nemoguće naći sličan primjer i u teologiji“, to jest u božanstvu osoba, i u rasporedbi, to jest u otajstvu utjelovljenja. Ljudska se dakle narav u Kristu uspoređuje s habitusom, to jest odjećom, ne doduše u pogledu akcidentalnog sjedinjenja, nego u pogledu toga što se Riječ vidi kroz ljudsku narav, kao čovjek kroz odjeću. I također u pogledu toga što se odjeća mijenja, jer se naime oblikuje prema liku onoga tko je oblači, koji se u svojem obliku ne mijenja zbog odjeće; a slično je ljudska narav uzeta od Riječi Božje poboljšana, dok se sama Riječ Božja nije promijenila; kako tumaće Augustin u knjizi De octoginta tribus quaestionibus.
Odgovor na 2. prigovor: ono što pristupa nakon potpunog bitka, pristupa akcidentalno, osim ako se ne uvuče u zajedništvo toga potpunog bitka. Kao što će u uskrsnuću tijelo pristupiti već postojećoj duši, no ipak ne akcidentalno, jer će biti uzeto u isti bitak, tako naime da tijelo ima životni bitak po duši. No nije tako s bjelinom, jer je jedno bitak bijeloga, a drugo bitak čovjeka kojemu bjelina pristupa. Riječ pak Božja od vječnosti je imala potpun bitak prema hipostazi ili osobi, a u vremenu joj je pristupila ljudska narav, ne kao uzeta u jedan bitak ukoliko je on naravi, kao što se tijelo uzima u bitak duše; nego u jedan bitak ukoliko je on hipostaze ili osobe. I stoga se ljudska narav ne sjedinjuje akcidentalno sa Sinom Božjim.
Odgovor na 3. prigovor: akcident se dijeli nasuprot supstanciji. Supstancija pak, kako je jasno u V. Metaphys., kaže se dvostruko: na jedan način, bit ili narav; na drugi način, za supostav ili hipostazu. Stoga je za to da sjedinjenje ne bude akcidentalno dostatno da je sjedinjenje učinjeno po hipostazi, premda nije učinjeno po naravi.
Odgovor na 4. prigovor: ne pripada sve što se uzima kao oruđe hipostazi onoga koji uzima, kako je jasno kod sjekire i mača; ništa ipak ne sprječava da se ono što je uzeto u jedinstvo hipostaze odnosi kao oruđe, kao čovjekovo tijelo ili njegovi udovi. Nestorije je dakle postavio da je ljudska narav uzeta od Riječi samo na način oruđa, a ne u jedinstvo hipostaze. I stoga nije dopuštao da onaj čovjek uistinu bude Sin Božji, nego njegovo oruđe. Stoga Ćiril kaže, u poslanici egipatskim monasima: „ovoga Emanuela, to jest Krista, Pismo ne naziva uzetim kao za službu oruđa, nego kao Boga uistinu očovječenog“, to jest čovjekom postalim. Damaščanin je pak postavio da je ljudska narav u Kristu kao oruđe koje pripada jedinstvu hipostaze.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.