Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 2, a. 5

Je li se u Kristu dogodilo neko sjedinjenje duše i tijela

Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo sjedinjenja duše i tijela. Jer iz sjedinjenja duše i tijela u nama uzrokuje se osoba ili hipostaza čovjeka. Ako su dakle duša i tijelo u Kristu bili sjedinjeni, slijedi da je iz njihova sjedinjenja bila uspostavljena neka hipostaza. No ne hipostaza Riječi Božje, koja je vječna. Dakle, u Kristu će biti neka osoba ili hipostaza osim hipostaze Riječi. Što je protivno onome što je prije rečeno.

Prigovor 2. Nadalje, iz sjedinjenja duše i tijela uspostavlja se narav ljudske vrste. Damaščanin pak kaže, u III. knjizi, da „u Gospodinu našem Isusu Kristu ne treba uzeti zajedničku vrstu“. Dakle, u njemu nije izvršen sastav duše i tijela.

Prigovor 3. Nadalje, duša se ne združuje s tijelom osim da ga oživi. No Kristovo je tijelo moglo biti oživljeno od same Riječi Božje, koja je izvor i počelo života. Dakle, u Kristu nije bilo sjedinjenja duše i tijela.

Naprotiv, tijelo se ne naziva oživljenim osim po sjedinjenju s dušom. No Kristovo se tijelo naziva oživljenim, prema onome što Crkva pjeva: „uzevši oživljeno tijelo, udostojao se roditi od Djevice“. Dakle, u Kristu je bilo sjedinjenje duše i tijela.

Odgovaram: treba reći da se Krist naziva čovjekom jednoznačno s drugim ljudima, budući da je iste vrste, prema onome što kaže Apostol u Fil 2: „postavši sličan ljudima“. Pripada pak pojmu ljudske vrste da se duša sjedini s tijelom, jer oblik ne uspostavlja vrstu osim po tome što je čin tvari; a to je ono u čemu završava rađanje, kojim narav smjera prema vrsti. Stoga je nužno reći da je u Kristu duša bila sjedinjena s tijelom, a suprotno je heretično, jer umanjuje istinu Kristova čovještva.

Odgovor na 1. prigovor: tim su razlogom bili potaknuti oni koji su nijekali sjedinjenje duše i tijela u Kristu, naime da ne bi time bili prisiljeni uvesti novu osobu ili hipostazu u Krista; jer su vidjeli da se u samim ljudima iz sjedinjenja duše s tijelom uspostavlja osoba. No to se u samim ljudima događa zato što se duša i tijelo u njima tako združuju da postoje po sebi. Ali u Kristu se sjedinjuju međusobno kao pridruženi nečem drugom, odličnijem, što opstoji u naravi koja je od njih sastavljena. I zbog toga se iz sjedinjenja duše i tijela u Kristu ne uspostavlja nova hipostaza ili osoba, sinoć pristupa već postojećoj osobi ili hipostazi. Niti zbog toga slijedi da je sjedinjenje duše i tijela u Kristu manje djelotvorno nego u nama. Jer samo združenje s plemenitijim ne oduzima moć ili dostojanstvo, nego ga povećava, kao što osjetilna duša u životinjama uspostavlja vrstu, jer se smatra posljednjim oblikom; ali ne u ljudima, iako je u njima plemenitija i moćnija; i to zbog pridruživanja daljnjeg i plemenitijeg savršenstva razumne duše, kao što je i gore rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: Damaščaninova se riječ može razumjeti dvostruko. Na jedan način, tako da se odnosi na ljudsku narav. Ona naime nema pojam zajedčke vrste ukoliko je u samo jednom pojedincu, nego ukoliko je apstrahirana od svakog pojedinca, kako se promatra u samom razmatranju; ili ukoliko je u svim pojedincima. Sin pak Božji nije uzeo ljudsku narav ukoliko je ona samo u razmatranju razuma, jer je tako ne bi uzeo u samoj stvarnosti ljudske naravi. Osim ako bi se možda reklo da je ljudska narav neka odijeljena ideja, kako su platonisti postavili čovjeka bez tvari. Ali tada Sin Božji ne bi uzeo tijelo, protivno onome što se kaže u Lk 24: „duh tijela i kostiju nema, kao što vidite da ja imam“. Slično se također ne može reći da je Sin Božji uzeo ljudsku narav ukoliko je ona u svim pojedincima iste vrste, jer bi tako uzeo sve ljude. Preostaje dakle, kako Damaščanin poslije kaže u istoj knjizi, da je uzeo ljudsku narav u atomu, to jest u pojedincu, „i to ne u nekom drugom pojedincu koji bi bio supostav ili hipostaza te naravi, nego u osobi Sina Božjega“. Na drugi način može se razumjeti Damaščaninova riječ tako da se ne odnosi na ljudsku narav, kao da iz sjedinjenja duše i tijela ne proizlazi jedna zajednička narav, koja je ljudska, nego se odnosi na sjedinjenje dviju naravi, božanske naime i ljudske, od kojih se ne sastavlja nešto treće što bi bilo neka zajednička narav; jer bi tako ono po naravi bilo izricano o mnogima. I to on ondje smjera. Stoga dodaje: „niti je naime rođen, niti će ikada biti rođen drugi Krist, od božanstva i čovještva, u božanstvu i čovještvu, savršeni Bog, ujedno i savršeni čovjek“.

Odgovor na 3. prigovor: dvostruko je počelo tjelesnog života. Jedno je učinkovito. I na taj je način Riječ Božja počelo svakog života. Na drugi je način nešto počelo života formalno. Budući da je naime „živjeti za živa bića bitak“, kako kaže Filozof u II. De anima; as što svaka stvar formalno jest po svojem obliku, tako tijelo živi po duši. A na taj način tijelo nije moglo živjeti po Riječi, koja ne može biti oblik tijela.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.