Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 2, a. 12

Je li neka milost bila naravna čovjeku Kristu

Prigovor 1. Čini se da milost sjedinjenja nije bila naravna čovjeku Kristu. Naime, sjedinjenje utjelovljenja nije se dogodilo u naravi, nego u osobi, kao što je gore rečeno. No, svaka se stvar naziva prema svršetku. Dakle, ta se milost prije treba nazvati osobnom nego naravnom.

Prigovor 2. Nadalje, milost se dijeli nasuprot naravi, kao što se ono što je darovano, što je od Boga, razlikuje od onoga što je naravno, što je od unutarnjeg počela. No, od onoga što se dijeli kao suprotstavljeno, jedno se ne naziva po drugome. Dakle, Kristova milost nije mu naravna.

Prigovor 3. Nadalje, naravnim se naziva ono što je prema naravi. No, milost sjedinjenja nije Kristu naravna prema božanskoj naravi, jer bi tako pripadala i drugim osobama. A nije mu naravna ni prema ljudskoj naravi, jer bi tako pripadala svim ljudima koji su iste naravi s njime. Dakle, čini se da milost sjedinjenja ni na koji način nije Kristu naravna.

Naprotiv, Augustin kaže u Enchirid.: „u primanju ljudske naravi sama ta milost postaje na neki način naravna onome čovjeku, po kojoj ne može počiniti nikakav grijeh“.

Odgovaram: treba reći da se, prema Filozofu u V. Metaphys., narav na jedan način naziva samo rođenje, a na drugi način bit stvari. Stoga se nešto može nazvati naravnim na dva načina. Na jedan način, ono što proizlazi samo iz bitnih počela stvari, kao što je ognju naravno dizati se uvis. Na drugi način, čovjeku se naziva naravnim ono što ima od samoga rođenja, prema onome u Ef 2: „bijasmo po naravi djeca gnjeva“; i Mudr 12: „opak je njihov rod i njihova je zloća naravna“. Dakle, Kristova milost, bilo sjedinjenja bilo habitualna, ne može se nazvati naravnom kao da je uzrokovana iz počela ljudske naravi u njemu, premda se može nazvati naravnom kao ona koja dolazi u ljudsku narav Kristovu uzrokovanjem njegove božanske naravi. No, obje se milosti u Kristu nazivaju naravnima ukoliko ih je imao od rođenja, jer je od početka začeća ljudska narav bila sjedinjena s božanskom osobom, a njegova je duša bila ispunjena darom milosti.

Odgovor na 1. prigovor: premda sjedinjenje nije učinjeno u naravi, ipak je uzrokovano snagom božanske naravi, koja je uistinu Kristova narav. A također pripada Kristu od početka rođenja.

Odgovor na 2. prigovor: ne naziva se milošću i naravnom prema istome. Nego se milošću naziva ukoliko nije po zasluzi, a naravnom se naziva ukoliko je iz snage božanske naravi u Kristovu čovještvu od njegova rođenja.

Odgovor na 3. prigovor: milost sjedinjenja nije Kristu naravna prema ljudskoj naravi, kao da je uzrokovana iz počela ljudske naravi. I stoga ne mora pripadati svim ljudima. Ipak mu je naravna prema ljudskoj naravi zbog svojstva njegova rođenja, ukoliko je tako začet po Duhu Svetome da bude isti naravni Sin Božji i čovječji. A prema božanskoj naravi naravna mu je ukoliko je božanska narav djelatno počelo ove milosti. A to pripada cijelom Trojstvu, naime biti djelatno počelo ove milosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.