Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 18, a. 4

Je li u Kristu bila slobodna volja

Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo slobodne volje. Damaščanin namreć kaže u III knjizi da je gnom (to jest sud, ili um, ili pomisao) i prohairesis (to jest izabrani izbor) „u Gospodinu nemoguće reći, ako hoćemo vlastito govoriti“. A najviše u onome što je vjere valja vlastito govoriti. Dakle, u Kristu nije bilo izbora. I posljedično ni slobodne volje, čiji je čin izbor.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže u III knjizi Nikomahove etike, da je izbor prohtjev za onim o čemu se prethodno vijećalo. Ali čini se da vijećanja nije bilo u Kristu, jer se ne vijećamo o onome u što smo sigurni; a Krist je imao sigurnost o svemu. Dakle, u Kristu nije bilo izbora. I tako ni slobodne volje.

Prigovor 3. Nadalje, slobodna volja odnosi se na obadvije strane. Ali Kristova volja bila je određena prema dobru, jer nije mogao griješiti, kao što je gore rečeno. Dakle, u Kristu nije bilo slobodne volje.

Naprotiv, u Iz 7 se kaže: „Maslac i med jest će, da zna odbaciti zlo i izabrati dobro“, što je čin slobodne volje. Dakle, u Kristu je bila slobodna volja.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, u Kristu je bio dvostruki čin volje, jedan doista kojim se njegova volja usmjeravala prema nečemu kao prema po sebi htjenom, što pripada naravi svrhe; a drugi sukladno kojemu se njegova volja usmjeravala prema nečemu po poretku prema drugome, što pripada naravi onoga što je za svrhu. Razlikuje se pak, kako Filozof kaže u III knjizi Nikomahove etike, izbor od volje u tome što je volja, govoreći po sebi, same svrhe; a izbor onoga što je za svrhu. I tako je jednostavna volja isto što i volja kao narav, izbor je pak isto što i volja kao razum, i vlastiti je čin slobodne volje, kako je rečeno u I dijelu. I zato, budući da se u Kristu postavlja volja kao razum, ondje je nužno postaviti izbor, i posljedično slobodnu volju, čiji je čin izbor, kako se drži u I dijelu.

Odgovor na 1. prigovor: Damaščanin isključuje iz Krista izbor ukoliko pod pojmom izbora podrazumijeva sumnju. Ipak sumnja nije nužnost izbora, jer i Bogu priliči izabrati, sukladno onom retku iz Ef 1: „Izabra nas u njemu prije postanka svijeta“; premda u Bogu nema nikakve sumnje. A sumnja se događa izboru ukoliko je u neznajućoj naravi. I isto valja reći o ostalima koji se spominju u spomenutom autoritetu.

Odgovor na 2. prigovor: izbor pretpostavlja vijećanje, ipak ne slijedi iz vijećanja osim ako je već određeno sudom; ono namreć što prosuđujemo da treba učiniti nakon istraživanja vijećanja, biramo, kako se kaže u III knjizi Nikomahove etike. I zato, ako se nešto prosuđuje da treba učiniti bez sumnje i prethodnog istraživanja, to je dovoljno za izbor. I tako je očito da sumnja, ili istraživanje, ne pripada po sebi izboru, nego samo ukoliko je u neznajućoj naravi.

Odgovor na 3. prigovor: Kristova volja, premda je određena prema dobru, ipak nije određena prema ovome ili onome dobru. I zato je Kristu priličilo birati po slobodnoj volji utvrđenoj u dobru, kao i blaženima.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.