Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 18, a. 3

Jesu li u Kristu s obzirom na razum više volje

Prigovor 1. Čini se da su u Kristu bile dvije volje s obzirom na razum. Damaščanin namreć kaže u II knjizi da je dvostruka čovjekova volja: naravna, koja se zove telesis; i razumna, koja se zove bulezi. Ali Krist je u ljudskoj naravi imao štogod pripada savršenstvu ljudske naravi. Dakle, obadvije spomenute volje bile su u Kristu.

Prigovor 2. Nadalje, prohtjevna moć raznolika je u čovjeku sukladno raznolikosti moći spoznaje, i zato se, sukladno razlici osjetila i uma, u čovjeku razliku osjetni i umni prohtjev. Ali slično se s obzirom na čovjekovu spoznaju postavlja razlika razuma i uma, od kojih je obadvoje bilo u Kristu. Dakle, bila je u njemu dvostruka volja, jedna umna, a druga razumna.

Prigovor 3. Nadalje, neki postavljaju u Kristu volju pobožnosti. Koja se ne može postaviti osim s obzirom na razum. Dakle, u Kristu su s obzirom na razum više volje.

Naprotiv, u svakom je redu jedno prvo pokretalo. Ali volja je prvo pokretalo u rodu ljudskih čina. Dakle, u jednom čovjeku nije nego jedna volja koja se vlastito naziva, a to je volja razuma. A Krist je jedan čovjek. Dakle, u Kristu je samo jedna ljudska volja.

Odgovaram: kao što je rečeno, volja se ponekad uzima za moć, a ponekad za čin. Ako se dakle volja uzima za čin, tako je u Kristu s obzirom na razum potrebno postaviti dvije volje, to jest, dvije vrste čina volje. Volja namreć, kako je rečeno u II dijelu, jest i svrha, i ono što je za svrhu, i na drukčiji se način usmjeruje prema jednome i drugome. Naime, prema svrsi se usmjeruje jednostavno i apsolutno, poput onoga što je po sebi dobro, a prema onome što je za svrhu usmjeruje se uz određenu usporedbu, sukladno tome što ima dobrostivost iz poretka prema drugome. I zato je druge naravi čin volje sukladno tome što se usmjeruje prema nečemu po sebi htjenome, poput zdravlja, što Damaščanin naziva telesis, to jest jednostavnom voljom, a učitelji nazivaju voljom kao naravi, a druge je naravi čin volje sukladno tome što se usmjeruje prema nečemu što je htjeno samo iz poretka prema drugome, poput uzimanja lijeka, koji doista čin volje Damaščanin naziva bulezi, to jest savjetodavnom voljom, a učitelji ga nazivaju voljom kao razumom. Ova pak raznolikost čina ne čini različitom moć, jer se obadva čina promatraju prema jednoj zajedničkoj naravi predmeta, a to je dobro. I zato treba reći da je, ako govorimo o moći volje, u Kristu jedna jedina ljudska volja koja se naziva bitno, a ne po sudjelovanju. Ako pak govorimo o volji koja je čin, tako se u Kristu razlučuje volja koja je kao narav, koja se naziva telesis; i volja kao razum, koja se naziva bulezi.

Odgovor na 1. prigovor: one se volje ne razliku prema moći, nego samo sukladno razlici čina, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: čak ni um i razum nisu različite moći, kako je rečeno u I dijelu.

Odgovor na 3. prigovor: čini se da volja pobožnosti nije ništa drugo nego volja koja se razmatra kao narav, ukoliko se naime apsolutno promatrano kloni tuđeg zla.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.