III, q. 18, a. 2
Je li u ljudskoj naravi Krista druga volja osjetilnosti, a druga razuma
Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo nikakve volje osjetnosti, osim volje razuma. Filozof namreć kaže u III. De anima, da je „volja u razumu, a u osjetnom prohtjevu srdito i požudno“. Ali osjetnost označava osjetni prohtjev. Dakle, u Kristu nije bilo volje osjetnosti.
Prigovor 2. Nadalje, prema Augustinu, XII knjizi De Trin., osjetnost se označava zmijom. Ali ništa zmijskog nije bilo u Kristu, jer je imao sličnost otrovne životinje bez otrova, kako Augustin kaže tumačeći onaj redak iz Iv 3: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji.“ Dakle, u Kristu nije bilo volje osjetnosti.
Prigovor 3. Nadalje, volja slijedi narav, kako je rečeno. Ali u Kristu nije bila nego jedna narav mimo božanske. Dakle, u Kristu nije bila nego jedna ljudska volja.
Naprotiv, Ambrozije kaže u II knjizi O vjeri caru Gracijanu: „Moja je volja koju reče da je njegova, jer je, kao čovjek, uzeo moju žalost“, iz čega se daje razumjeti da žalost pripada ljudskoj volji u Kristu. Ali žalost pripada osjetnosti, kako se drži u II dijelu. Dakle, čini se da je u Kristu volja osjetnosti, osim volje razuma.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, Sin Božji uzeo je ljudsku narav sa svim onim što pripada savršenstvu same naravi. U ljudskoj se naravi pak uključuje i životinjska narav, kao što je u vrsti uključen rod. Odakle je potrebno da je Sin Božji s ljudskom naravi uzeo također ono što pripada savršenstvu životinjske naravi. Među čime je osjetni prohtjev, koji se naziva osjetnošću. I zato treba reći da je u Kristu bio osjetni prohtjev, ili osjetnost. Valja nam pak znati da se osjetnost, ili osjetni prohtjev, ukoliko je rođena pokoravati se razumu, naziva razumnom po sudjelovanju, što je očito po Filozofu u I knjizi Nikomahove etike. I budući da je volja u razumu, kako je rečeno, jednakim se razlogom može reći da je osjetnost volja po sudjelovanju.
Odgovor na 1. prigovor: onaj razum ide za voljom koja se bitno naziva, a koja nije nego u umnom dijelu. Ali volja koja se naziva po sudjelovanju može biti u osjetnom dijelu, ukoliko se pokorava razumu.
Odgovor na 2. prigovor: osjetnost se označava zmijom, ne s obzirom na narav osjetnosti, koju je Krist uzeo, nego s obzirom na pokvarenost požude, koje u Kristu nije bilo.
Odgovor na 3. prigovor: „gdje je jedno radi drugoga, tu se čini da je samo jedno“, poput površine, koja je vidljiva po boji, i jedno je vidljivo s bojom. I slično, budući da se osjetnost ne naziva voljom nego zato što sudjeluje u volji razuma, kao što je jedna ljudska narav u Kristu, tako se također postavlja jedna ljudska volja u Kristu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.