III, q. 18, a. 1
Je li u Kristu druga volja božanska, a druga ljudska
Prigovor 1. Čini se da u Kristu nisu dvije volje, jedna božanska, a druga ljudska. Volja je namreć prvo pokretalo i ono što zapovijeda u svakomu onome tko hoće. Ali u Kristu je prvo pokretalo i ono što zapovijeda bila božanska volja, jer su sva ljudska djela u Kristu bila pokretana po božanskoj volji. Dakle, čini se da u Kristu nije bila nego jedna volja, naime božanska.
Prigovor 2. Nadalje, oruđe se ne pokreće vlastitom voljom, nego voljom onoga tko pokreće. Ali ljudska priroda u Kristu bila je oruđe njegova božanstva. Dakle, ljudska priroda u Kristu nije se pokretala vlastitom voljom, nego božanskom.
Prigovor 3. Nadalje, samo se ono umnaža u Kristu što pripada prirodi. Volja pak čini se da ne pripada prirodi, jer ono što je prirodno jest po nužnosti; ono pak što je dobrovoljno nije nužno. Dakle, volja je u Kristu samo jedna.
Prigovor 4. Nadalje, Damaščanin kaže, u III knjizi, da „nekako htjeti nije naravi, nego naše inteligencije“, naime osobne. Ali svaka je volja nekakva volja, jer „nema u rodu ničega čega nema u nekoj njegovoj vrsti“. Dakle, svaka volja pripada osobi. Ali u Kristu je bila i jest samo jedna osoba. Dakle, u Kristu je samo jedna volja.
Naprotiv, Gospodin kaže u Lk 22: „Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ Donoseći to, Ambrozije u knjizi O vjeri caru Gracijanu kaže: „Kao što je uzeo moju volju, uzeo je moju žalost.“ A tumačeći Luku kaže: „Svoju je volju pripisao čovjeku, a Očevu božanstvu. Volja je namreć čovjeka vremenita, a volja božanstva vječna.“
Odgovaram: neki su postavili da je u Kristu samo jedna volja, ali čini se da su na postavljanje ovoga bili potaknuti na različite načine. Apolinaris namreć nije postavio intelektualnu dušu u Kristu, nego da je Riječ bila umjesto duše, ili čak umjesto uma. Odakle, budući da je volja u razumu, kako Filozof kaže u III. De anima, slijedilo bi da u Kristu nije bilo ljudske volje, pa tako u njemu ne bi bila nego jedna volja. I slično Eutih, i svi koji su postavili jednu sastavljenu narav u Kristu, bili su prisiljeni u njemu postaviti jednu volju. Nestorije pak, koji je postavio da je sjedinjenje Boga i čovjeka učinjeno samo po naklonosti i volji, postavio je jednu volju u Kristu. Kasnije pak Makarije, antiohijski patrijarh, i Kir Aleksandrijski, i Sergije Carigradski, i neki njihovi sljedbenici, postavili su u Kristu jednu volju, premda su u Kristu postavljali dvije naravi sjedinjene po hipostazi, jer su držali da se ljudska priroda u Kristu nikada nije pokretala vlastitim gibanjem, nego samo po tome što je bila pokretana od božanstva, kao što je očito u sinodskoj poslanici pape Agatona. I zato je na šestoj sinodi, održanoj u Carigradu, određeno da se mora reći kako su u Kristu dvije volje, gdje se ovako čita: „Sukladno onome što su nam proroci davno o Kristu, i on sam poučio nas, i predaja svetih otaca predala simbol, navješćujemo u njemu dvije naravne volje i dvije naravne djelatnosti.“ I to je bilo nužno reći. Očito je namreć da je Sin Božji uzeo savršenu ljudsku prirodu, kao što je gore pokazano. A k savršenstvu ljudske prirode pripada volja, koja je njegova naravna moć, kao i razum, što je očito iz onoga što je rečeno u I dijelu. Odakle je nužno reći da je Sin Božji uzeo ljudsku volju u ljudskoj prirodi. Zbog preuzimanja ljudske prirode Sin Božji nije pretrpio nikakvo umanjenje u onome što pripada božanskoj naravi, kojoj pripada imati volju, kao što se drži u I dijelu. Odakle je nužno reći da su u Kristu dvije volje, naime jedna božanska, a druga ljudska.
Odgovor na 1. prigovor: štogod je bilo u ljudskoj prirodi Kristovoj, pokretalo se poticajem božanske volje, ipak ne slijedi da u Kristu nije bilo pokreta volje svojstvenog ljudskoj prirodi. Jer i pobožne volje drugih svetaca pokreću se sukladno volji Božjoj, „koja u njima djeluje i htjeti i dovršiti“, kako se kaže u Fil 2. Premda se namreć volja ne može iznutra pokrenuti od nekoga stvorenja, ipak se iznutra pokreće od Boga, kako je rečeno u I dijelu. I tako je i Krist po ljudskoj volji slijedio božansku volju, sukladno onom psalmu: „Da vršim volju tvoju, Bože moj, htjedoh.“ Odakle Augustin kaže protiv Maksimina: „Gdje Sin reče Ocu: Ne što ja hoću, nego što ti hoćeš, što ti pomaže što svoje riječi dodaješ i govoriš da je pokazao kako je njegova volja doista podložna njegovu roditelju, kao da mi niječemo da ljudska volja mora biti podložna Božjoj volji?“
Odgovor na 2. prigovor: svojstveno je oruđu da se pokreće od glavnog djelatnika, ipak na različite načine, sukladno svojstvenosti same naravi. Jer neživo oruđe, poput sjekire ili pile, pokreće se od umjetnika samo tjelesnim gibanjem. Živo pak oruđe osjetnom dušom pokreće se po osjetnom prohtjevu, poput konja od jahača. Živo pak oruđe razumnom dušom pokreće se po njegovoj volji, poput zapovijedi gospodara kojom se sluga pokreće da nešto učini, koji je doista sluga poput živog oruđa, kako Filozof kaže u I. Politic.. Tako je dakle ljudska priroda u Kristu bila oruđe božanstva da se pokreće vlastitom voljom.
Odgovor na 3. prigovor: sama moć volje jest naravna, i slijedi narav po nužnosti. Ali pokret ili čin moći, koji se također naziva voljom, ponekad je naravan i nužan, primjera radi s obzirom na blaženstvo; ponekad pak proizlazi iz slobodne volje razuma, i nije ni nužan ni naravan; kao što je očito iz onoga što je rečeno u II dijelu. Pa ipak je i sam razum, koji je počelo ovoga pokreta, naravan. I zato, mimo božanske volje, u Kristu treba postaviti ljudsku volju, ne samo utoliko što je naravna moć, ili utoliko što je naravan pokret, nego i utoliko što je razuman pokret.
Odgovor na 4. prigovor: time što se kaže nekako htjeti, označava se određen način htijenja. Određeni se način pak postavlja oko same stvari čiji je način. Odakle, budući da volja pripada naravi, samo ono što je nekako htjeti pripada naravi, ne utoliko što je apsolutno promatrana, nego utoliko što je u takvoj hipostazi. Odakle je i ljudska volja Kristova imala određeni način po tome što je bila u božanskoj hipostazi, da se naime uvijek pokreće sukladno poticaju božanske volje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.