III, q. 16, a. 7
Je li ovo istinito: čovjek je postao Bogom
Prigovor 1. Čini se da je ova tvrdnja istinita: čovjek je postao Bog. Govori se naime u Poslanici Rimljanima: „Što prije je obećao po svojim prorocima u svetim Pismima o sinu svome, koji je postao od sjemena Davidova po tijelu.“ Ali Krist je po tome što je čovjek od sjemena Davidova po tijelu. Dakle, čovjek je postao Sin Božji.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin u knjizi De Trin. I kaže: „Takvo bijaše ono uzeće koje bi učinilo Boga čovjekom, i čovjeka Bogom.“ Ali poradi onoga uzeća ova je istinita: Bog je postao čovjekom. Dakle, slično je ova istinita: čovjek je postao Bog.
Prigovor 3. Nadalje, Grgur Nazijanski u poslanici Kelidoniju kaže: „Bog je doduše utovješten, a čovjek obožen, ili kako bi god drukčije imenovao.“ Ali Bog se iz onog razloga naziva učovječenim jer je postao čovjekom. Dakle, čovjek se iz onog razloga naziva oboženim jer je postao Bog. I tako je ova istinita: čovjek je postao Bog.
Prigovor 4. Nadalje, kada se kaže: Bog je postao čovjekom, podmet postajanja ili sjedinjenja nije Bog, nego ljudska narav, koju označuje ovo ime čovjek. Ali čini se da je ono podmet postajanja kojemu se postajanje pripisuje. Dakle, ova je više istinita: čovjek je postao Bog, nego ona: Bog je postao čovjekom.
Naprotiv, Damaščanin u III knjizi kaže: „Ne govorimo da je čovjek obožen, nego da je Bog utovješten.“ Ali isto je postati Bogom što i biti obožen. Dakle, ova je neistinita: čovjek je postao Bog.
Odgovaram: ovaj se sud, čovjek je postao Bog, može trostruko shvatiti. Na jedan način, tako da ovaj particip postao određuje apsolutno ili subjekt ili predikat. I u je ovom smislu neistinit, jer niti je onaj čovjek o kojemu se izriče postao, niti je Bog postao, kako će se niže reći. I u istom je smislu ova neistinita: Bog je postao čovjekom. Ali se u ovom smislu ovdje ne pita o tim sudovima. Na drugi se način može shvatiti tako da particip postao određuje sastav, da bude smisao: čovjek je postao Bog, to jest postalo je da čovjek bude Bog. I u ovom je smislu oboje istinito: i, čovjek je postao Bog, i, Bog je postao čovjekom. Ali ovdje nije vlastiti smisao tih izričaja, osim ako se možda shvati da riječ čovjek nema osobnu podmetnost, nego opću. Iako naime ovaj čovjek nije postao Bog, jer ovaj podmet, osoba Sina Božjega, od vječnosti bijaše Bog, ipak čovjek, općenito govoreći, nije uvijek bio Bog. Na treći se način vlastito shvaća, prema tome kako ovaj particip postao stavlja postajanje oko čovjeka u odnosu prema Bogu kao prema cilju postajanja. I u ovom je smislu, uz pretpostavku da je u Kristu ista osoba i hipostaza i podmet Boga i čovjeka, kao što je gore pokazano, taj sud neistinit. Jer kada se kaže: čovjek je postao Bog, riječ čovjek ima osobnu podmetnost, ta biti Bogom ne provjerava se o čovjeku poradi ljudske naravi, nego poradi njegova podmeta. Onaj podmet pak ljudske naravi o kojemu se provjerava biti Bogom istovjetan je s hipostazom ili osobom Sina Božjega, koja je uvijek bila Bog. Odakle se ne može reći da je ovaj čovjek počeo biti Bog, ili da postaje Bogom, ili da je postao Bogom. Ako bi pak bila druga osoba ili hipostaza Boga i čovjeka, tako da se biti Bogom izriče o čovjeku, i obratno po nekom sjedinjenju podmeta, bilo dostojanstva osobe, bilo naklonosti, bilo prebivanja, kao što su Nestorijanci rekli, tada bi se iz istog razloga moglo reći da je čovjek postao Bog, to jest sjedinjen Bogu, kao i to da je Bog postao čovjekom, to jest sjedinjen čovjeku.
Odgovor na 1. prigovor: u onim riječima apostola ovaj relativni tko, koji se odnosi na osobu Sina, ne treba shvatiti s strane predikata, kao da je netko postojeći od sjemena Davidova po tijelu postao Sin Božji, u kojem je smislu prigovor išao, nego se treba shvatiti s strane subjekta, da bude smisao da je Sin Božji postao njemu (to jest na čast Ocu, kako Glosa tumači) postojeći od sjemena Davidova po tijelu; kao kad bi rekao: Sin Božji koji ima tijelo od sjemena Davidova na čast Boga.
Odgovor na 2. prigovor: Augustinova riječ treba se shvatiti u onom smislu prema kojemu je iz onoga uzeća utjelovljenja učinjeno da čovjek bude Bog i da Bog bude čovjek. U kojem su smislu oba izričaja istinita, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: i slično treba odgovoriti na treći, jer je obožiti se isto što i postati Bogom.
Odgovor na 4. prigovor: pojam postavljen u subjektu drži se materijalno, to jest za podmet, a postavljen u predikatu drži se formalno, to jest za označenu narav. I zato kada se kaže: čovjek je postao Bog, samo se postajanje ne pripisuje ljudskoj naravi, nego podmetu ljudske naravi, koji je od vječnosti Bog, i zato mu ne priliči postati Bogom. Kada se pak kaže: Bog je postao čovjekom, shvaća se da postajanje završava na samoj ljudskoj naravi. I zato je, govoreći vlastito, ova istinita: Bog je postao čovjekom, ali je ova neistinita: čovjek je postao Bog. Kao kad bi Sokrat, budući prije čovjek, kasnije postao bijel, uz naznačenje Sokrata, ova je istinita: ovaj je čovjek danas postao bijel; ova je ipak neistinita: ovo je bijelo danas postalo čovjekom. Ako bi se ipak s strane subjekta postavilo neko ime koje u apstraktnom označuje ljudsku narav, moglo bi se na ovaj način označiti kao podmet postajanja, primjerice ako se kaže da je ljudska narav postala Sinom Božjim.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.