III, q. 16, a. 6
Je li ovo istinito: sin Božji postao je čovjekom
Prigovor 1. Čini se da je ova tvrdnja neistinita: Bog je postao čovjekom. Budući da naime čovjek označuje supstanciju, postati čovjekom jest postati jednostavno. Ali ova je neistinita: Bog je postao jednostavno. Dakle, ova je neistinita: Bog je postao čovjekom.
Prigovor 2. Nadalje, postati čovjekom jest mijenjati se. Ali Bog ne može biti podmet promjene, prema onome iz Malahije 3: „Ja sam Gospodin i ne mijenjam se.“ Dakle, čini se da je ova neistinita: Bog je postao čovjekom.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek, prema tome kako se o Kristu izriče, podmeće osobu Sina Božjega. Ali ova je neistinita: Bog je postao osobom Sina Božjega. Dakle, ova je neistinita: Bog je postao čovjekom.
Naprotiv, u Ivanu 1 se kaže: „Riječ tijelom postade.“ I kao što Atanazije kaže u poslanici Epiktetu: „Ono što reče Riječ tijelom postade, slično je kao kad bi se reklo, čovjekom postade.“
Odgovaram: svako se stvar naziva postalim onim što iznova počinje izricati se o njemu. Biti čovjekom pak istinito se izriče o Bogu, kao što je rečeno, i to tako da Bogu ne priliči biti čovjekom od vječnosti, nego vremenski po uzeću ljudske naravi. I zato je ova istinita: Bog je postao čovjekom. Različito se ipak shvaća od različitih, kao i ova: Bog je čovjek, kako je gore rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: postati čovjekom jest postati jednostavno u svim onima u kojima ljudska narav počinje biti u iznova stvorenom podmetu. Bog se pak naziva postalim čovjekom stoga što je ljudska narav počela biti u podmetu božanske naravi koja od vječnosti predbitkuje. I zato Boga postati čovjekom nije Boga postati jednostavno.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno, postati nosi da se nešto iznova izriče o nečemu drugome. Odakle kadagod se nešto iznova izriče o nečemu drugome s promjenom onoga o čemu se govori, tada je postati mijenjati se. I to priliči svima onima koji se izriču apsolutno, ta bjelina ili veličina ne može iznova prispjeti nečemu osim po tome što se iznova mijenja na bjelinu ili veličinu. Ono pak što se izriče relativno, može se iznova izričati o nečemu bez njegove promjene, kao što čovjek iznova postaje desnim bez svoje promjene, pokretom onoga koji mu postaje lijevim. Odakle u takvima nije potrebno da sve što se govori da postaje bude promijenjeno, jer se to može dogoditi promjenom drugoga. I na ovaj način govorimo Bogu: „Gospodine, utočište si nam postao.“ Biti čovjekom pak priliči Bogu poradi sjedinjenja, koje je neki odnos. I zato se biti čovjekom izriče iznova o Bogu bez njegove promjene, promjenom ljudske naravi, koja se uzima u božansku osobu. I zato, kada se kaže: Bog je postao čovjekom, ne shvaća se nikakva promjena s Božje strane, nego samo s ljudske naravi.
Odgovor na 3. prigovor: čovjek podmeće osobu Sina Božjega, ne golu, nego kako subsistira u ljudskoj naravi. I premda je ova neistinita: Bog je postao osobom Sina, ipak je ova istinita: Bog je postao čovjekom, stoga što je sjedinjen ljudskoj naravi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.