Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 16, a. 5

Mogu li se ono što priliči sinu Čovječjemu propovijedati o božanskoj naravi, a o ljudskoj ono što priliči sinu Božjemu

Prigovor 1. Čini se da se ono što pripada ljudskoj naravi može izreći o božanskoj naravi. Ono naime što pripada ljudskoj naravi izriče se o Sinu Božjem i o Bogu. Ali Bog je svoja narav. Dakle, ono što pripada ljudskoj naravi može se izreći o božanskoj naravi.

Prigovor 2. Nadalje, tijelo pripada ljudskoj naravi. Ali, kako kaže Damaščanin u III knjizi, „govorimo da je narav Riječi učovječena, po blaženim Atanaziju i Ćirilu“. Dakle, čini se da se iz istog razloga ono što pripada ljudskoj naravi može izreći o božanskoj naravi.

Prigovor 3. Nadalje, ono što pripada božanskoj naravi priliči ljudskoj naravi u Kristu, kao znati budućnosti i imati spasenjsku moć. Dakle, čini se da se iz istog razloga ono što pripada ljudskoj naravi može izreći o božanskoj naravi.

Naprotiv, Damaščanin u III knjizi kaže: „Govoreći dakle o božanstvu, ne imenujemo o njemu ono što su idiomi čovječnosti“, to jest svojstva, „ne govorimo naime da je božanstvo trpivo ili stvorivo“. Božanstvo je pak božanska narav. Dakle, ono što pripada ljudskoj naravi ne može se izreći o božanskoj naravi.

Odgovaram: ono što pripada vlastito jednome ne može se istinito izreći o nečemu osim o onome što je istovjetno tomu, kao što smiješno ne priliči ničemu osim onome što je čovjek. U otajstvu pak utjelovljenja nije ista božanska i ljudska narav, nego je ista hipostaza obiju naravi. I zato ono što pripada jednoj naravi ne može se izreći o drugoj, prema tome kako se označuju u apstraktnom. Konkretna imena pak podmeću hipostazu naravi. I zato se nehajno mogu izreći ono što pripada objema naravima o konkretnim imenima, bilo da ime o kojemu se govore daje razumjeti obje naravi, kao ovo ime Krist u kojemu se razumije i božanstvo koje pomazuje i čovječstvo koje je pomazano; bilo samo božansku narav, kao ovo ime Bog, ili Sin Božji; bilo samo ljudsku narav, kao ovo ime čovjek, ili Isus. Odakle papa Lav u poslanici Palestincima kaže: „Nije važno iz koje se supstancije Krist imenuje, budući da, uz nerazdvojivo ostajanje jedinstva osobe, isti jest i sav sin čovjekov poradi tijela, i sav sin Božji poradi jednog božanstva s Ocem.“

Odgovor na 1. prigovor: u božanskim je stvarima zbiljski ista osoba s naravi, i poradi ove istovjetnosti božanska narav izriče se o Sinu Božjem. Ipak nije isti način označavanja. I zato se ponešto govori o Sinu Božjem što se ne govori o božanskoj naravi, kao što govorimo da je Sin Božji rođen, a ipak ne govorimo da je božanska narav rođena, kao što je utvrđeno u prvom dijelu. I slično u otajstvu utjelovljenja govorimo da je Sin Božji pretrpio, a ipak ne govorimo da je božanska narav pretrpjela.

Odgovor na 2. prigovor: utjelovljenje više nosi sjedinjenje s tijelom nego svojstvo tijela. Obje su pak naravi u Kristu sjedinjene jedna s drugom u osobi, poradi kojega sjedinjenja se i božanska narav naziva učovječenom, a ljudska narav oboženom, kao što je gore rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: ono što pripada božanskoj naravi govori se o ljudskoj naravi, ne prema tome kako bitno pripada božanskoj naravi, nego prema tome kako se sudionički izvodi na ljudsku narav. Odakle ono što ljudska narav ne može sudjelovati, kao biti nestvoren ili svemoguć, ni na koji način se ne govori o ljudskoj naravi. Božanska pak narav ne prima ništa sudionički od ljudske naravi. I zato ono što pripada ljudskoj naravi ni na koji način se ne može izreći o božanskoj.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.