III, q. 16, a. 4
Mogu li se ono što priliči sinu Čovječjemu propovijedati o sinu Božjemu, i obratno
Prigovor 1. Čini se da se ono što pripada ljudskoj naravi ne može izreći o Bogu. Nemoguće je naime da se suprotne stvari izriču o istome. Ali ono što pripada ljudskoj naravi protivno je onome što je svojstveno Bogu, ta Bog je nestvoren, nepromjenjiv i vječan; a ljudskoj naravi pripada da je stvorena, vremenita i promjenjiva. Stoga se ono što pripada ljudskoj naravi ne može izreći o Bogu.
Prigovor 2. Nadalje, pripisivati Bogu ono što pripada manjkavosti čini se da umanjuje božansku čast i da pripada huljenju. Ali ono što pripada ljudskoj naravi sadrži neku manjkavost, kao umirati, trpjeti i drugo tomu slično. Dakle, čini se da se ni na koji način ono što pripada ljudskoj naravi ne može izreći o Bogu.
Prigovor 3. Nadalje, biti uzet priliči ljudskoj naravi. Ali to ne priliči Bogu. Stoga se ono što pripada ljudskoj naravi ne može izreći o Bogu.
Naprotiv, Damaščanin u III knjizi kaže da je Bog preuzeo ono što su idiomi tijela, to jest svojstva, „dok se Bog naziva trpivim, i Bog slave bijaše raspet“.
Odgovaram: o ovom pitanju postojala je različitost između Nestorijanaca i katolika. Nestorijanci su naime glasove koji se izriču o Kristu htjeli razdvojiti na ovaj način, da se ono što pripada ljudskoj naravi ne izriče o Bogu; niti da se ono što pripada božanskoj naravi izriče o čovjeku. Odakle je Nestorije rekao: „Ako tko Božjoj Riječi muke nastoji pripisati, neka je proklet.“ Ako li su pak neka imena koja mogu pripadati objema naravima, o takvima su izricali ono što pripada objema naravima, kao ovo ime Krist, ili gospodin. Odakle su priznavali da je Krist rođen od Djevice, i da je bio od vječnosti, ali ipak nisu priznavali ili da je Bog rođen od Djevice, ili da je čovjek bio od vječnosti. Katolici su pak postavili da se ovo što se izriče o Kristu, bilo po božanskoj naravi bilo po ljudskoj, može izreći kako o Bogu tako i o čovjeku. Odakle je Ćiril rekao: „Ako tko dvjema osobama ili supstancijama, to jest hipostazama, razdvaja glasove koji su u evanđeoskim i apostolskim spisima, ili ono što o Kristu govore sveci, ili od samoga Krista o samome sebi; i ponešto od toga drži da treba primijeniti na čovjeka, a ponešto dodijeliti samoj Riječi, neka je proklet.“ A razlog je tomu što je, budući da je ista hipostaza obiju naravi, ista hipostaza podmetnuta imenom obiju naravi. Bilo se dakle govori čovjek, bilo Bog, podmeće se hipostaza božanske i ljudske naravi. I zato se o čovjeku mogu izreći ono što je božanske naravi, i o Bogu se mogu izreći ono što je ljudske naravi. Treba ipak znati da se u sudu u kojemu se nešto izriče o nečemu ne promatra samo što je ono o čemu se izriče predikat, nego također prema čemu se o tomu izriče. Premda se dakle ne razlikuju ono što se izriče o Kristu, ipak se razlikuju s obzirom na ono prema čemu se jedno i drugo izriče. Naime, ono što je božanske naravi izriče se o Kristu prema božanskoj naravi, ono pak što je ljudske naravi izriče se o njemu prema ljudskoj naravi. Odakle Augustin u knjizi De Trin. I kaže: „Razlikujmo ono što u Pismima zvuči prema obličju Božjem i ono što prema obličju sluge.“ I niže: „Što se zašto, i što prema čemu govori, razborit i marljiv i pobožan čitatelj razumije.“
Odgovor na 1. prigovor: suprotne stvari izrečene o istome prema istome nemoguće je, ali prema različitima, ništa ne priječi. I na ovaj se način suprotne stvari izriču o Kristu, ne prema istome, nego prema različitim naravima.
Odgovor na 2. prigovor: ako bi se ono što pripada manjkavosti pripisivalo Bogu prema božanskoj naravi, bilo bi huljenje, kao da pripada umanjenju njegove časti, ali ne pripada uvredi Boga ako mu se pripišu prema uzetoj naravi. Odakle se u nekom govoru Efeškoga sabora kaže: „Ništa Bog ne drži uvredom ono što je prigoda spasenja ljudima, ništa naime od prezrenih stvari koje izabra poradi nas ne čini uvredu onoj naravi koja ne može biti podložna uvredama, nego čini niske stvari da spasi našu narav. Kada dakle prezrene i niske stvari ne vrijeđaju narav Božju, nego ostvaruju spasenje ljudima, kako govoriš da su ono što je uzrok našega spasenja bile prigoda uvredom Bogu?“
Odgovor na 3. prigovor: biti uzet priliči ljudskoj naravi ne poradi podmeta, nego poradi nje same. I zato to ne priliči Bogu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.