Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 16, a. 2

Je li ovo istinito: čovjek je Bog

Prigovor 1. Čini se da je ova tvrdnja neistinita: čovjek je Bog. Bog je naime ime koje se ne može priopćiti. Ali u Mudrosti 14 kude se idolopoklonici zbog toga što su „ovo ime Bog, koje se ne može priopćiti, nametnuli drvima i kamenju“. Dakle iz istog razloga, čini se neprikladnim da se ovo ime Bog izriče o čovjeku.

Prigovor 2. Nadalje, štogod se izriče o predikatu, izriče se o subjektu. Ali ova je istinita: Bog je Otac, ili, Bog je Trojstvo. Ako je dakle ova istinita: čovjek je Bog; čini se također da je ova istinita: čovjek je Otac, ili, čovjek je Trojstvo. Za koje je pak očito da su neistinite. Dakle i prva.

Prigovor 3. Nadalje, u Psalmu se kaže: „Neće u tebi biti novoga boga.“ Ali čovjek je nešto novo, ta Krist nije uvijek bio čovjek. Dakle, ova je neistinita: čovjek je Bog.

Naprotiv, u Poslanici Rimljanima se kaže: „Od kojih je Krist po tijelu, koji je iznad svega Bog blagoslovljen u vijeke.“ Ali Krist je po tijelu čovjek. Dakle, ova je istinita: čovjek je Bog.

Odgovaram: pretpostavkom istinitosti obiju naravi, božanske naime i ljudske, te sjedinjenjem u osobi i hipostazi, ova je istinita i vlastita: čovjek je Bog, kao i ona: Bog je čovjek. Ovo naime ime čovjek može podmetnuti za bilo koju hipostazu ljudske naravi, i tako može podmetnuti za osobu Sina, za koju kažemo da je hipostaza ljudske naravi. Očito je pak da se o osobi Sina Božjega istinito i vlastito izriče ovo ime Bog, kao što je utvrđeno u prvom dijelu. Odakle preostaje da je ova istinita i vlastita: čovjek je Bog.

Odgovor na 1. prigovor: idolopoklonici su pripisivali ime božanstva kamenju i drvima prema tome kako se razmatraju u svojoj naravi, jer su mislili da je u njima nešto božansko. Mi pak ne pripisujemo ime božanstva čovjeku prema ljudskoj naravi, nego prema vječnom podmetu, koji je sjedinjenjem ujedno podmet ljudske naravi, kao što je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: ovo ime Otac izriče se o ovom imenu Bog prema tome kako ovo ime Bog podmeće za osobu Oca. Tako se pak ne izriče o osobi Sina, jer osoba Sina nije osoba Oca. I posljedično se ne traži da se ovo ime Otac izriče o ovom imenu čovjek, o kojemu se izriče ovo ime Bog, utoliko naime kako čovjek podmeće za osobu Sina.

Odgovor na 3. prigovor: premda je ljudska narav u Kristu nešto novo, ipak podmet ljudske naravi nije nov, nego vječan. I budući da se ovo ime Bog ne izriče o čovjeku poradi ljudske naravi, nego poradi podmeta, ne slijedi da postavljamo novoga Boga. Slijedilo bi pak ako bismo postavili da čovjek podmeće stvoreni podmet, prema tome kako moraju reći oni koji u Kristu postavljaju dva podmeta.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.