III, q. 16, a. 1
Je li ovo istinito: Bog je čovjek
Prigovor 1. Čini se da je ova tvrdnja neistinita: Bog je čovjek. Naime, svaki potvrdni sud u nekoj udaljenoj građi neistinit je. Ali ovaj sud, Bog je čovjek, nalazi se u udaljenoj građi, jer su obličja označena subjektom i predikatom u najvećoj mjeri udaljena. Budući da je dakle rečeni sud potvrdan, čini se da je neistinit.
Prigovor 2. Nadalje, tri osobe međusobno više priliče nego ljudska narav i božanska. Ali u otajstvu Trojstva jedna se osoba ne izriče o drugoj, ta ne govorimo da je Otac Sin ili obratno. Dakle, čini se da se ni ljudska narav ne može izreći o Bogu, tako da se kaže da je Bog čovjek.
Prigovor 3. Nadalje, Atanazije kaže da je, „kao što su duša i tijelo jedan čovjek, tako Bog i čovjek jedan Krist“. Ali ova je tvrdnja neistinita: duša je tijelo. Dakle, i ova je neistinita: Bog je čovjek.
Prigovor 4. Nadalje, kao što je utvrđeno u prvom dijelu, ono što se o Bogu izriče ne relativno nego apsolutno, priliči cijelom Trojstvu i pojedinim osobama. Ali ovo ime čovjek nije relativno, nego apsolutno. Ako se dakle istinito izriče o Bogu, slijedi da je cijelo Trojstvo i bilo koja osoba čovjek. A to je očito neistinito.
Naprotiv, u Poslanici Filipljanima se kaže: „On, trajno u obličju Božjem, nije se kao plijen držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sam sebe oplijenio uzevši obličje sluge, postavši sličan ljudima i likom obličjem nađen kao čovjek.“ I tako je onaj tko je u obličju Božjem čovjek. Ali onaj tko je u obličju Božjem jest Bog. Dakle, Bog je čovjek.
Odgovaram: ovaj sud, Bog je čovjek, od svih kršćana biva prihvaćen, ali ipak ne od svih po istom razlogu. Neki naime ovaj sud prihvaćaju ne po vlastitom shvaćanju ovih pojmova. Manivejci naime govore da je Riječ Božja čovjek, i to ne pravi, nego u prenesenom značenju, utoliko što govore da je Sin Božji uzeo prividno tijelo, da se tako kaže da je Bog čovjek kao što se oblikovani bakar naziva čovjekom, jer ima sličnost čovjeka. Slično tako i oni koji su postavili da u Kristu duša i tijelo nisu bili sjedinjeni, nisu postavili da je Bog pravi čovjek, nego da se naziva čovjekom preneseno, radi dijelova. Ali oboje od ovih mišljenja gore je odbačeno. Drugi pak obratno postavljaju istinitost s čovjekove strane, ali niječu istinitost s Božje strane. Govore naime da je Krist, koji je Bog čovjek, Bog, ne naravno, nego sudionički, to jest po milosti, kao što se i svi sveti muževi nazivaju bogovima, izvrsnije ipak Krist mimo ostale, poradi obilnije milosti. I po tome, kada se kaže: Bog je čovjek, riječ Bog ne podrazumijeva pravoga i naravnog Boga. I to je heretika Fotina, koja je gore odbačena. Drugi pak prihvaćaju ovaj sud s istinitošću obaju pojmova, postavljajući da je Krist i pravi Bog i pravi čovjek, ali ipak ne spašavaju istinitost predikacije. Govore naime da se čovjek izriče o Bogu po nekom sjedinjenju, bilo dostojanstva, bilo autoriteta, bilo također naklonosti ili prebivanja. I tako je Nestorije postavio da je Bog čovjek, da se time ništa drugo ne označi nego da je Bog sjedinjen čovjeku takvim sjedinjenjem da čovjekom prebiva Bog, i sjedinjuje mu se po naklonosti, te po sudioništvu autoriteta i božanske časti. U sličnu pogrešku zapadaju oni koji u Kristu postavljaju dvije hipostaze ili dva podmeta. Budući da se ne može shvatiti da se od dvoga što je po podmetu ili hipostazi razdvojeno, jedno vlastito izriče o drugome, nego samo po nekom prenesenom izričaju, utoliko što se u nečemu sjedinjuju; primjerice ako kažemo da je Petar Ivan, jer međusobno imaju neko sjedinjenje. I ta su mišljenja također gore osuđena. Odakle, pretpostavljajući, po istini katoličke vjere, da je prava božanska narav sjedinjena s pravom ljudskom naravi, ne samo u osobi, nego i u podmetu ili hipostazi, govorimo da je istinit ovaj sud i vlastit, Bog je čovjek, ne samo poradi istinitosti pojmova, jer je naime Krist pravi Bog i pravi čovjek; nego također poradi istinitosti predikacije. Ime naime koje u konkretnom označuje zajedničku narav može podmetnuti za bilo koje sadržano u zajedničkoj naravi, kao što ovo ime čovjek može podmetnuti za bilo kojega pojedinog čovjeka. I tako ovo ime Bog, iz samog načina svoga označavanja, može podmetnuti za osobu Sina Božjega, kao što je utvrđeno u prvom dijelu. O bilo kojem pak podmetu neke naravi može se istinito i vlastito izričati ime koje u konkretnom označuje tu narav, kao što se o Sokratu i Platonu vlastito i istinito izriče čovjek. Budući da je dakle osoba Sina Božjega, za koju podmeće ovo ime Bog, podmet ljudske naravi, istinito i vlastito ovo ime čovjek može se izreći o ovom imenu Bog, prema tome kako podmeće za osobu Sina Božjega.
Odgovor na 1. prigovor: kada različita obličja ne mogu priličiti u jednom podmetu, tada je potrebno da sud bude u udaljenoj građi čiji subjekt označuje jedno od tih obličja, a predikat drugo. Ali kada dvostruka obličja mogu priličiti u jednom podmetu, nije udaljena građa, nego naravna ili slučajna, kao kad kažem: bijelo je glazbeno. Božanska pak i ljudska narav, iako su u najvećoj mjeri udaljene, ipak priliče po otajstvu utjelovljenja u jednom podmetu, kojemu nijedna od njih ne pripada po akcidentu, nego po sebi. I zato ovaj sud, Bog je čovjek, nije ni u udaljenoj građi ni u slučajnoj građi, nego u naravnoj građi. I čovjek se izriče o Bogu, ne po akcidentu, nego po sebi, kao o svojoj hipostazi, ne doduše poradi obličja označenog ovim imenom Bog; nego poradi podmeta, koji je hipostaza ljudske naravi.
Odgovor na 2. prigovor: tri božanske osobe priliče u naravi, ali se razlikuju u podmetu, i zato se međusobno ne izriču. U otajstvu pak utjelovljenja naravi se, budući da su razdvojene, međusobno ne izriču prema tome kako se označuju u apstraktnom, ta božanska narav nije ljudska, nego budući da priliče u podmetu, izriču se međusobno u konkretnom.
Odgovor na 3. prigovor: duša i tijelo označuju se kao u apstraktnom, poput božanstva i čovještva. U konkretnom se pak nazivaju oživljeno i tjelesno, ili korpulentno, kao s druge strane Bog i čovjek. Odakle se obostrano apstraktno ne izriče o apstraktnom, nego samo konkretno o konkretnom.
Odgovor na 4. prigovor: ovo ime čovjek izriče se o Bogu poradi sjedinjenja u osobi, koje sjedinjenje naime nosi odnos. I zato ne slijedi pravilo onih imena koja se o Bogu izriču apsolutno od vječnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.