Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 16, a. 10

Je li ovo istinito: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje

Prigovor 1. Čini se da je ovo lažno: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje; ili je počeo biti. Ništa se naime u Kristu nije stvorilo osim ljudske naravi. Ali ovo je lažno: Krist, utoliko što je čovjek, jest ljudska narav. Dakle, i ovo je lažno: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje.

Prigovor 2. Nadalje, predikat se više izriče o terminu stavljenom u reduplikaciji nego o samom subjektu propozicije, kao, ako se kaže: tijelo, utoliko što je obojeno, jest vidljivo, slijedi da je obojeno vidljivo. Ali ovo se ne smije apsolutno dopustiti, kao što je rečeno: čovjek Krist jest stvorenje. Dakle, ni ovo: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje.

Prigovor 3. Nadalje, štogod se izriče o bilo kojem čovjeku utoliko što je čovjek, izriče se o njemu po sebi i jednostavno; isto je naime po sebi i utoliko što je on sam, kako se kaže u V. Metaphys. Ali ovo je lažno: Krist je po sebi i jednostavno stvorenje. Dakle, i ovo je lažno: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje.

Naprotiv, sve što jest, ili je stvoritelj ili stvorenje. Ali ovo je lažno: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvoritelj. Dakle, ovo je istinito: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje.

Odgovaram: kada se kaže: Krist utoliko što je čovjek, ovo ime čovjek može se ponovno uzeti u reduplikaciji ili radi supstrata, ili radi naravi. Ako se doista ponovno uzme radi supstrata, budući da je supstrat ljudske naravi u Kristu vječan i nestvoren, ovo će biti lažno: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje. Ako se pak ponovno uzme radi ljudske naravi, tako je istinito, jer mu radi ljudske naravi, ili prema ljudskoj naravi, pripada biti stvorenjem, kao što je gore rečeno. Ipak valja znati da se ime tako ponovno uzeto u reduplikaciji više vlastito drži za narav nego za supstrat; ponovno se naime uzima u snazi predikata, koji se drži formalno; isto je naime reći: Krist utoliko što je čovjek, kao kad bi se reklo: Krist utoliko što jest čovjek. I zato se ovo mora više dopustiti nego zanijekati: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje. Ako bi se ipak dodalo nešto po čemu bi se privuklo k supstratu, propozicija bi se imala više zanijekati nego dopustiti, na primjer ako bi se reklo: Krist, utoliko što je ovaj čovjek, jest stvorenje.

Odgovor na 1. prigovor: premda Krist nije ljudska narav, ipak ima ljudsku narav. A ime stvorenja rođeno je izricati se ne samo o apstraktima nego i o konkretnima, jer govorimo da je čovještvo stvorenje i da je čovjek stvorenje.

Odgovor na 2. prigovor: riječ čovjek, utoliko što se postavlja u subjektu, više gleda na supstrat, a utoliko što se postavlja u reduplikaciji, više gleda na narav, kao što je rečeno. I budući da je narav stvorena, a supstrat nestvoren, stoga, premda se ono jednostavno ne dopušta: ovaj čovjek je stvorenje, ipak se dopušta ovo: Krist, utoliko što je čovjek, jest stvorenje.

Odgovor na 3. prigovor: svakom čovjeku koji je supstrat same ljudske naravi pripada da nema bitak osim prema ljudskoj naravi. I zato o svakom takvom supstratu slijedi, ako je utoliko što je čovjek stvorenje, da je stvorenje jednostavno. Ali Krist nije samo supstrat ljudske naravi nego i božanske, prema kojoj ima nestvoreni bitak. I zato ne slijedi, ako je utoliko što je čovjek stvorenje, da je jednostavno stvorenje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.