Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 11, a. 5

Je li to znanje bilo habitualno

Prigovor 1. Čini se da u Kristu nije bilo habitualnoga znanja. Jer rečeno je da je Kristovoj duši dolikovalo najveće savršenstvo. No, veće je savršenstvo znanja koje postoji u činu nego onoga koje unaprijed postoji u habitusu. Čini se dakle prikladnim da je sve znao u činu. Dakle, nije imao habitualno znanje.

Prigovor 2. Nadalje, budući da je habitus usmjeren na čin, čini se uzaludnim habitualno znanje koje se nikada ne svodi u čin. A budući da je Krist znao sve, kao što je već rečeno, ne bi mogao sve to u činu razmatrati spoznavajući jedno po jedno, jer se beskonačno ne može proći nabrajanjem. Uzalud bi dakle u njemu bilo habitualno znanje, što je neprikladno. Imao je dakle aktualno znanje o svemu što je znao, a ne habitualno.

Prigovor 3. Nadalje, habitualno znanje jest neko savršenstvo onoga koji zna. A savršenstvo je plemenitije od onoga što se usavršuje. Ako je dakle u Kristovoj duši bio neki stvoreni habitus znanja, slijedilo bi da je nešto stvoreno plemenitije od Kristove duše. Dakle, u Kristovoj duši nije bilo habitualnoga znanja.

Naprotiv, Kristovo znanje o kojem sada govorimo bilo je jednoznačno našemu znanju, kao što je i njegova duša bila iste vrste s našom dušom. No, naše je znanje u rodu habitusa. Dakle, i Kristovo je znanje bilo habitualno.

Odgovaram: treba reći da, kao što je gore rečeno, način ovoga znanja usađenoga Kristovoj duši bio je prikladan samomu subjektu koji prima, jer ono što se prima, prima se u primatelju na način primatelja. A ovaj je način sunaravan ljudskoj duši: da razum katkad bude u činu, a katkad u mogućnosti. Sredina pak između čiste mogućnosti i potpunoga čina jest habitus. A sredina i krajnosti pripadaju istomu rodu. I tako je očito da je sunaravan način ljudske duše da prima znanje na način habitusa. I stoga treba reći da je znanje usađeno Kristovoj duši bilo habitualno, jer se njime mogla služiti kada je htjela.

Odgovor na 1. prigovor: u Kristovoj duši bila je dvostruka spoznaja, i svaka na svoj način najsavršenija. Jedna doduše koja nadilazi način ljudske naravi, po kojoj je naime vidjela Božju bit i druge stvari u njoj. I ta je bila jednostavno najsavršenija. I takva spoznaja nije bila habitualna, nego aktualna s obzirom na sve što je na taj način spoznala. Druga pak spoznaja bila je u Kristu prema načinu razmjernom ljudskoj naravi, ukoliko je naime spoznao stvari po likovima koji su mu božanski usađeni, o kojoj spoznaji sada govorimo. I ta spoznaja nije bila jednostavno najsavršenija, nego najsavršenija u rodu ljudske spoznaje. Stoga nije morala uvijek biti u činu.

Odgovor na 2. prigovor: habitus se svodi u čin na zapovijed volje, jer habitus je „ono čime tko djeluje kada hoće“. A volja se odnosi prema beskonačnome neodređeno. Pa ipak to nije uzalud, premda ne teži aktualno prema svemu, dokle god aktualno teži prema onome što odgovara mjestu i vremenu. I stoga ni habitus nije uzalud, premda se ne svodi u čin sve što podliježe habitusu, dokle god se svodi u čin ono što odgovara dužnoj svrsi volje prema zahtjevu poslova i vremena.

Odgovor na 3. prigovor: dobro i biće kaže se na dva načina. Na jedan način, jednostavno. I tako se dobro i biće kaže za supstanciju, koja opstoji u svojem bitku i u svojoj dobroti. Na drugi način kaže se biće i dobro u nekom pogledu. I na taj se način kaže za akcident, ne zato što on sam ima bitak i dobrotu, nego zato što je po njemu subjekt biće i dobro. Tako dakle habitualno znanje nije jednostavno bolje ili dostojnije od Kristove duše, nego u nekom pogledu, jer sva dobrota habitualnoga znanja prelazi u dobrotu subjekta.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.