Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 10, a. 3

Je li Kristova duša u Riječi spoznala beskonačno

Prigovor 1. Čini se da Kristova duša ne može spoznati beskonačno u Riječi. Jer da se beskonačno spozna, protivi se definiciji beskonačnoga, kako se kaže u III. Physic. da „beskonačno je ono u čijem uzimanju količine uvijek preostaje nešto izvan za uzeti“. A nemoguće je da se definicija odvoji od definiranoga, jer bi to značilo da proturječnosti postoje istodobno. Dakle, nemoguće je da Kristova duša zna beskonačno.

Prigovor 2. Nadalje, znanje o beskonačnome jest beskonačno. No, znanje Kristove duše ne može biti beskonačno, jer je njezina sposobnost konačna, budući da je stvorenje. Dakle, Kristova duša ne može spoznati beskonačno.

Prigovor 3. Nadalje, od beskonačnoga ne može biti ništa veće. No, više se toga sadrži u božanskom znanju, apsolutno govoreći, nego u znanju Kristove duše, kao što je rečeno. Dakle, Kristova duša ne spoznaje beskonačno.

Naprotiv, Kristova duša spoznaje svu svoju moć i sve ono što može. A može očistiti beskonačne grijehe, prema onome u 1 Iv 2: „On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo za naše nego i svega svijeta“. Dakle, Kristova duša spoznaje beskonačno.

Odgovaram: treba reći da znanje postoji samo o biću, jer su biće i istinito povratni. A biće se kaže na dva načina: na jedan način, jednostavno, ono naime što je biće u činu; na drugi način, u nekom pogledu, ono naime što je biće u mogućnosti. I budući da se, kako se kaže u IX. Metaphys., svaka stvar spoznaje po tome što je u činu, a ne po tome što je u mogućnosti, znanje se prvenstveno i ponajviše odnosi na biće u činu. Sporedno se pak odnosi na biće u mogućnosti, koje doduše nije spoznatljivo po sebi samome, nego po tome što se spoznaje ono u čijoj mogućnosti postoji. Što se tiče, dakle, prvoga načina znanja, Kristova duša ne zna beskonačno. Jer nema beskonačno mnogo stvari u činu, čak i ako se uzmu sve one koje jesu u činu u bilo kojem vremenu, budući da stanje nastajanja i propadanja ne traje u beskonačnost; stoga postoji određen broj ne samo onih stvari koje su bez nastajanja i propadanja, nego i onih koje nastaju i propadaju. Što se pak tiče drugoga načina znanja, Kristova duša u Riječi zna beskonačno. Zna naime, kao što je rečeno, sve što je u mogućnosti stvorenja. Stoga, budući da u mogućnosti stvorenja ima beskonačno mnogo toga, na ovaj način zna beskonačno, kao nekim znanjem jednostavnoga shvaćanja, a ne znanjem viđenja.

Odgovor na 1. prigovor: beskonačno se, kao što je rečeno u I. dijelu, kaže na dva načina. Na jedan način, prema pojmu oblika. I tako se beskonačno kaže negativno, naime ono što je oblik ili čin neograničen tvari ili subjektom u kojem se prima. I takvo beskonačno, koliko je do njega samoga, nadasve je spoznatljivo zbog savršenstva čina, premda nije obuhvatljivo konačnom moći stvorenja; na taj se naime način Bog naziva beskonačnim. I takvo beskonačno Kristova duša spoznaje, premda ga ne obuhvaća. Na drugi način kaže se beskonačno prema mogućnosti tvari. Koje se pak kaže lišavajuće, naime po tome što nema oblik koji je po naravi određeno imati. I na taj se način kaže beskonačno u količini. A takvo je beskonačno po svojem pojmu nespoznatljivo, jer je naime poput tvari s lišenošću oblika, kako se kaže u III. Physic.; svaka je pak spoznaja po obliku ili činu. Tako dakle, ako se takvo beskonačno mora spoznati prema načinu samoga spoznatoga, nemoguće je da se spozna, jer je njegov način da se uzima dio po dio, kako se kaže u III. Physic. I na taj je način istinito da onima koji uzimaju njegovu količinu, naime nakon što je uzet dio po dio, uvijek preostaje nešto izvan za uzeti. No, kao što materijalne stvari razum može primiti nematerijalno, i mnoge sjedinjeno, tako i beskonačne stvari razum može primiti ne na način beskonačnoga, nego kao konačno, tako da ono što je u sebi beskonačno, bude konačno razumu onoga koji spoznaje. I na taj način Kristova duša zna beskonačno, ukoliko ga naime zna ne prolazeći kroz pojedinosti, nego u nečem jednom; na primjer u nekom stvorenju u čijoj mogućnosti unaprijed postoji beskonačno; i ponajviše u samoj Riječi.

Odgovor na 2. prigovor: ništa ne sprječava da nešto bude beskonačno na jedan način, a na drugi način konačno, kao kad bismo u količinama zamislili plohu koja bi po duljini bila beskonačna, a po širini konačna. Tako dakle, kad bi postojao beskonačan broj ljudi, oni bi doduše imali beskonačan bitak u nekom pogledu, naime s obzirom na mnoštvo, no s obzirom na pojam biti ne bi imali beskonačnost, jer bi svaka bit bila ograničena pod pojmom jedne vrste. No, ono što je jednostavno beskonačno prema pojmu biti jest Bog, kao što je rečeno u I. dijelu; a vlastiti je predmet razuma ono što jest, kako se kaže u III de anima, čemu pripada pojam vrste. Tako dakle Kristova duša, zbog toga što ima konačnu sposobnost, ono što je jednostavno beskonačno po biti, naime Boga, doduše dostiže, ali ne obuhvaća, kao što je rečeno. A ono beskonačno koje je u stvorenjima u mogućnosti, Kristova duša može obuhvatiti, jer se prema njoj odnosi po pojmu biti, s koje strane nema beskonačnost. Jer i naš razum razumije opće, na primjer narav roda ili vrste, što na neki način ima beskonačnost, ukoliko se može izricati o beskonačnim stvarima.

Odgovor na 3. prigovor: ono što je beskonačno na sve načine, ne može biti nego jedno, pa stoga i Filozof kaže, u I de caelo et mundo, da je, budući da je tijelo dimenzionirano na sve strane, nemoguće da postoji više beskonačnih tijela. No, kad bi nešto bilo beskonačno samo na jedan način, ništa ne bi sprječavalo da postoji više takvih beskonačnosti, kao kad bismo zamislili više beskonačnih crta po duljini povučenih na nekoj plohi koja je po širini konačna. Budući da dakle beskonačno nije neka supstancija, nego je akcident stvarima koje se nazivaju beskonačnima, kako se kaže u III. Physic.; kao što se beskonačno umnaža prema različitim subjektima, tako je nužno da se umnaža i svojstvo beskonačnoga, tako da pripada svakomu od njih prema tom subjektu. A jedno je svojstvo beskonačnoga da od beskonačnoga nema ničega većeg. Tako dakle, ako uzmemo jednu beskonačnu crtu, u njoj nema ničega većeg od beskonačnoga. I slično, ako uzmemo bilo koju drugu od beskonačnih crta, očito je da su dijelovi svake od njih beskonačni. Treba dakle da od svih tih beskonačnih dijelova nema ničega većeg u toj crti, no u drugoj crti i u trećoj bit će više dijelova, također beskonačnih, osim ovih. I to vidimo da se događa i u brojevima, jer su vrste parnih brojeva beskonačne, a slično i vrste neparnih brojeva; pa ipak su brojevi i parni i neparni brojniji nego sami parni. Tako dakle treba reći da od onoga što je jednostavno beskonačno s obzirom na sve, nema ničega većeg, dok od onoga što je beskonačno prema nečemu određenom, nema ničega većeg u tom redu, ali se može uzeti nešto veće izvan toga reda. Na ovaj su dakle način beskonačne stvari u mogućnosti stvorenja, pa ipak ih je više u Božjoj mogućnosti nego u mogućnosti stvorenja. I slično, Kristova duša zna beskonačno znanjem jednostavnoga shvaćanja, no Bog zna više prema tom načinu shvaćanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.