III, q. 10, a. 2
Je li u Riječi spoznala sve
Prigovor 1. Čini se da Kristova duša u Riječi ne spoznaje sve. Kaže se naime u Mk 13: „A o onom danu nitko ne zna, ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac“. Dakle, ne zna sve u Riječi.
Prigovor 2. Nadalje, što netko savršenije spoznaje neko načelo, to više toga u tom načelu spoznaje. No Bog savršenije vidi svoju bit nego Kristova duša. Dakle, više toga spoznaje u Riječi nego Kristova duša. Dakle, Kristova duša u Riječi ne spoznaje sve.
Prigovor 3. Nadalje, količina znanja procjenjuje se prema količini onoga što se može spoznati. Ako bi, dakle, Kristova duša u Riječi znala sve što zna Riječ, slijedilo bi da se znanje Kristove duše izjednačuje s božanskim znanjem, naime stvoreno s nestvorenim. Što je nemoguće.
Naprotiv, na ono iz Otk 5: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti božanstvo i znanje“, Glosa kaže: „to jest, spoznaju svega“.
Odgovaram: kada se pita spoznaje li Krist sve u Riječi, treba reći da se riječ „sve“ može uzeti na dva načina. Na jedan način, u vlastitom smislu, tako da se raspodijeli na sve što na bilo koji način jest, ili će biti, ili je bilo, ili je učinjeno, ili rečeno, ili pomišljeno od bilo koga, u bilo koje vrijeme. I tako treba reći da Kristova duša u Riječi spoznaje sve. Naime, svaki stvoreni razum u Riječi spoznaje, ne doduše sve jednostavno, nego to više što savršenije vidi Riječ, no nijednom blaženom razumu ne nedostaje da u Riječi spozna sve što se na njega odnosi. A na Krista i na njegovo dostojanstvo odnosi se na neki način sve, ukoliko mu je sve podloženo. On je također od Boga postavljen za suca sviju, jer je Sin Čovječji, kako se kaže u Iv 5. I zato Kristova duša u Riječi spoznaje sve što postoji u bilo koje vrijeme, pa i ljudske misli, kojih je sudac, tako da se o njemu kaže u Iv 2: „jer je sam znao što je u čovjeku“; što se može razumjeti ne samo s obzirom na božansko znanje, nego i s obzirom na znanje njegove duše koje ima u Riječi. Na drugi način riječ „sve“ može se uzeti šire, tako da se proteže ne samo na sve što je u činu u bilo koje vrijeme, nego i na sve što je u mogućnosti a nikada nije privedeno u čin. Od toga pak neka su samo u božanskoj moći. I takvo što ne spoznaje sve u Riječi Kristova duša. Jer to bi značilo obuhvatiti sve što Bog može učiniti, što bi značilo obuhvatiti božansku moć, a time i božansku bit; naime, svaka se moć spoznaje po spoznaji onoga što može učiniti. Neka pak nisu samo u božanskoj moći, nego i u mogućnosti stvorenja. I sve takvo Kristova duša spoznaje u Riječi. Naime, ona u Riječi obuhvaća bit svakog stvorenja, a time i njegovu mogućnost i moć, te sve što je u mogućnosti stvorenja.
Odgovor na 1. prigovor: one su riječi Arije i Eunomije razumjeli ne s obzirom na znanje duše, koje u Kristu nisu pretpostavljali, kao što je gore rečeno, nego s obzirom na božansku spoznaju Sina, za kojega su tvrdili da je manji od Oca s obzirom na znanje. No to ne može opstati. Jer po Riječi Božjoj sve je stvoreno, kako se kaže u Iv 1, a među ostalim, po njoj su stvorena i sva vremena. No ništa po njoj nije stvoreno što bi njoj bilo nepoznato. Kaže se, dakle, da ne zna dan i čas suda jer ne čini da se zna, jer upitan od apostola o tome u Dj 1, to im nije htio objaviti. Kao što se, naprotiv, čita u Post 22: „sada spoznah da se bojiš Boga“, to jest, sada sam učinio da se spozna. Kaže se pak da Otac zna zato što je takvu spoznaju predao Sinu. Stoga se u samome tome što se kaže „osim Oca“ daje razumjeti da Sin zna, ne samo s obzirom na božansku narav, nego i s obzirom na ljudsku. Jer, kako Krizostom dokazuje: „ako je Kristu čovjeku dano da zna kako treba suditi, što je veće; mnogo mu je više dano znati ono što je manje, naime vrijeme suda“. Origen pak to tumači o Kristu s obzirom na njegovo tijelo, koje je Crkva, koja to isto vrijeme ne zna. Neki pak kažu da to treba razumjeti o posvojenom Sinu Božjemu, a ne o naravnom.
Odgovor na 2. prigovor: Bog savršenije spoznaje svoju bit nego Kristova duša, jer je obuhvaća. I zato spoznaje sve, ne samo ono što je u činu u bilo koje vrijeme, za što se kaže da spoznaje znanjem gledanja; nego i sve što god on sam može učiniti, za što se kaže da spoznaje po jednostavnom razumijevanju, kako je rečeno u prvom dijelu. Zna, dakle, Kristova duša sve što Bog u samome sebi spoznaje po znanju gledanja, ali ipak ne sve što Bog u samome sebi spoznaje po znanju jednostavnoga razumijevanja. I tako Bog u samome sebi zna više nego Kristova duša.
Odgovor na 3. prigovor: količina znanja ne procjenjuje se samo prema broju onoga što se može spoznati, nego i prema jasnoći spoznaje. Premda se, dakle, znanje Kristove duše koje ima u Riječi izjednačuje sa znanjem gledanja koje Bog ima u samome sebi s obzirom na broj spoznatljivih stvari; ipak Božje znanje beskonačno nadilazi, s obzirom na jasnoću spoznaje, znanje Kristove duše. Jer nestvoreno svjetlo božanskoga razuma beskonačno nadilazi bilo koje stvoreno svjetlo primljeno u Kristovoj duši, ne samo s obzirom na način spoznavanja, nego i s obzirom na broj spoznatljivih stvari, kao što je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.