Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 10, a. 1

Je li Kristova duša obuhvatila Riječ, odnosno božansku bit

Prigovor 1. Čini se da je Kristova duša obuhvatila i da obuhvaća Riječ, odnosno božansku bit. Naime, Izidor kaže da je „Trojstvo poznato samo sebi i uzetom čovjeku“. Dakle, uzeti čovjek sudjeluje s Presvetim Trojstvom u onoj spoznaji sebe koja je vlastita Presvetom Trojstvu. A takva je spoznaja obuhvaćanja. Dakle, Kristova duša obuhvaća božansku bit.

Prigovor 2. Nadalje, veće je sjediniti se s Bogom prema osobnom bitku nego prema gledanju. No, kako Damaščanin kaže u III. knjizi: „čitavo božanstvo, u jednoj od osoba, sjedinjeno je s ljudskom naravi u Kristu“. Stoga mnogo više čitavu božansku narav vidi Kristova duša. I tako se čini da Kristova duša obuhvaća božansku bit.

Prigovor 3. Nadalje, „ono što Sinu Božjemu pripada po naravi, Sinu Čovječjemu pripada po milosti“, kako Augustin kaže u knjizi De Trinitate. No obuhvatiti božansku bit pripada Sinu Božjemu po naravi. Dakle, Sinu Čovječjemu pripada po milosti. I tako se čini da Kristova duša po milosti obuhvaća Riječ.

Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De octoginta tribus quaestionibus: „ono što samo sebe obuhvaća, sebi je konačno“. No božanska bit nije konačna u usporedbi s Kristovom dušom, budući da je beskonačno nadilazi. Dakle, Kristova duša ne obuhvaća Riječ.

Odgovaram: treba reći da se, kao što je jasno iz gore rečenoga, sjedinjenje naravi u Kristovoj osobi dogodilo tako da je ipak svojstvo obiju naravi ostalo nepomiješano, tako naime da je „nestvoreno ostalo nestvoreno, a stvoreno je ostalo unutar granica stvorenja“, kako Damaščanin kaže u III. knjizi. Nemoguće je pak da bilo koje stvorenje obuhvati božansku bit, kao što je rečeno u prvom dijelu, zbog toga što konačno ne obuhvaća beskonačno. I zato treba reći da Kristova duša ni na koji način ne obuhvaća božansku bit.

Odgovor na 1. prigovor: uzeti čovjek pribraja se božanskom Trojstvu u spoznaji sebe, ne po načinu obuhvaćanja, nego po načinu neke najizvrsnije spoznaje iznad ostalih stvorenja.

Odgovor na 2. prigovor: niti u sjedinjenju koje je prema osobnom bitku ljudska narav ne obuhvaća Riječ Božju, odnosno božansku narav, koja, iako je čitava bila sjedinjena s ljudskom naravi u jednoj osobi Sina, ipak nije čitava moć božanstva bila od ljudske naravi kao ograničena. Stoga Augustin kaže u pismu Voluzijanu: „želim da znaš kako kršćanski nauk ne drži da je Bog tako uliven u tijelo da bi brigu za upravljanje svemirom ili napustio ili izgubio, ili je prenio na ono tjelešce kao stisnutu i skupljenu“. Slično tome, Kristova duša vidi čitavu Božju bit, ali je ipak ne obuhvaća, jer je ne vidi posvema, to jest ne tako savršeno koliko je ona vidljiva, kako je izloženo u prvom dijelu.

Odgovor na 3. prigovor: one Augustinove riječi treba razumjeti o milosti sjedinjenja, prema kojoj se sve što se kaže o Sinu Božjemu prema božanskoj naravi, kaže i o Sinu Čovječjemu, zbog istovjetnosti supozita. I prema tome, uistinu se može reći da je Sin Čovječji onaj koji obuhvaća božansku bit, ne doduše po duši, nego po božanskoj naravi. Na koji se način također može reći da je Sin Čovječji stvoritelj.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.