III, q. 1, a. 5
Je li bilo prikladno da se Bog utjelovi od početka svijeta
Prigovor 1. Čini se da bi bilo prikladno da se Bog utjelovio na početku ljudskoga roda. Djelo naime utjelovljenja proizišlo je iz neizmjernosti božanske ljubavi, prema onome u Ef 2: „Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, kad bijasmo mrtvi zbog grijeha, oživje nas zajedno s Kristom“. No ljubav ne oklijeva priteći u pomoć prijatelju koji trpi potrebu, prema onome u Izr 3: „Ne reci svome prijatelju: ‚Idi i vrati se, sutra ću ti dati‘, kad možeš odmah dati“. Dakle, Bog nije trebao odgađati djelo utjelovljenja, nego odmah na početku svojim utjelovljenjem priteći u pomoć ljudskomu rodu.
Prigovor 2. Nadalje, u 1 Tim 1 kaže se: „Krist je došao na ovaj svijet spasiti grješnike“. No više bi ih se spasilo da se Bog utjelovio na početku ljudskoga roda, jer su mnogi, ne poznajući Boga, propali u svome grijehu u različitim stoljećima. Dakle, bilo bi prikladnije da se Bog utjelovio na početku ljudskoga roda.
Prigovor 3. Nadalje, djelo milosti nije manje uređeno nego djelo naravi. No „narav započinje od savršenoga“, kako kaže Boetije u knjizi De consolatione. Dakle, djelo je milosti moralo od početka biti savršeno. A u djelu utjelovljenja promatra se savršenstvo milosti, prema onome: „Riječ je tijelom postala“, a poslije se dodaje: „puna milosti i istine“. Dakle, Krist se morao utjeloviti na početku ljudskoga roda.
Naprotiv, kaže se u Gal 4: „A kada dođe punina vremena, posla Bog Sina svoga, rođena od žene“, gdje Glosa kaže da je „punina vremena ono što je Bog Otac unaprijed odredio kada će poslati svoga Sina“. No Bog je svojom mudrošću sve odredio. Dakle, Bog se utjelovio u najprikladnije vrijeme. I tako nije bilo prikladno da se Bog utjelovi na početku ljudskoga roda.
Odgovaram: treba reći da, budući da je djelo utjelovljenja prvenstveno usmjereno na obnovu ljudske naravi po brisanju grijeha, očito je da nije bilo prikladno da se Bog utjelovi na početku ljudskoga roda, prije grijeha, jer se lijek daje samo onima koji su već bolesni. Stoga sam Gospodin kaže u Mt 9: „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima; jer nisam došao pozvati pravednike, nego grješnike“. No također nije bilo prikladno da se Bog utjelovi odmah nakon grijeha. Prvo doista, zbog stanja ljudskoga grijeha, koji je proizišao iz oholosti, pa je stoga čovjeka trebalo osloboditi tako da, ponizan, spozna da mu je potreban osloboditelj. Stoga na ono u Gal 3: „Uredili je anđeli preko posrednika“, Glosa kaže: „Velikom je odlukom učinjeno da se nakon čovjekova pada ne pošalje odmah Sin Božji. Bog je naime najprije ostavio čovjeka u slobodi izbora, u naravnome zakonu, kako bi tako spoznao snage svoje naravi. A kad je u tome podbacio, primio je zakon. Kad je on dan, bolest je ojačala, ne zbog zakona, nego zbog mane naravi, kako bi tako, spoznavši svoju nemoć, zavapio liječniku i tražio pomoć milosti“. Drugo, zbog reda napretka u dobru, prema kojemu se ide od nesavršenoga prema savršenomu. Stoga Apostol kaže u 1 Kor 15: „Ali nije prvo duhovno, nego duševno, a onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek s neba, nebeski“. Treće, zbog dostojanstva same utjelovljene Riječi. Jer na ono u Gal 4: „Kada dođe punina vremena“, Glosa kaže: „Što je veći sudac dolazio, to je duži niz glasnika morao ići ispred njega“. Četvrto, da žar vjere ne bi splasnuo zbog duljine vremena. Jer će potkraj svijeta „ohladnjeti ljubav mnogih“, a u Lk 18 kaže se: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“.
Odgovor na 1. prigovor: ljubav ne odgađa priteći u pomoć prijatelju, ali uz očuvanje prikladnosti prilika i stanja osoba. Da naime liječnik odmah na početku bolesti dade lijek bolesniku, manje bi koristio ili bi više naškodio nego pomogao. I stoga također Gospodin nije odmah pružio ljudskomu rodu lijek utjelovljenja, da ga ne bi prezreo iz oholosti, ako prije ne bi spoznao svoju nemoć.
Odgovor na 2. prigovor: Augustin na to odgovara u knjizi De sex quaestionibus Paganorum, govoreći u 2. pitanju da je „Krist tada htio ljudima se pojaviti i da se među njima propovijeda njegov nauk, kada je i gdje znao da će biti oni koji će u njega povjerovati. U tim je naime vremenima i na tim mjestima znao da će pri njegovu propovijedanju biti takvi ljudi kakvi su, doduše ne svi, ali ipak mnogi bili u njegovoj tjelesnoj prisutnosti, koji nisu htjeli povjerovati u njega ni kad su mrtvi uskrsnuli“. No odbacujući taj odgovor, isti Augustin kaže u knjizi De perseverantia: „Zar možemo reći da Tirci ili Sidonci, da su se kod njih dogodila takva čudesa, ne bi htjeli povjerovati, ili da ne bi povjerovali da su se dogodila, kad im sam Gospodin svjedoči da bi činili pokoru u velikoj poniznosti da su se u njih dogodili oni božanski znakovi moći?“ Stoga, kako sam rješavajući dodaje: „Kao što Apostol kaže, nije do onoga koji hoće, niti do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje, koji je pomogao onima kojima je htio, za koje je predvidio da bi povjerovali njegovim čudesima da su se kod njih dogodila, a drugima nije pomogao, o kojima je u svome predodređenju, tajanstveno doduše ali pravedno, drugačije presudio. Tako bez sumnje vjerujmo u njegovo milosrđe prema onima koji se oslobađaju, i u pravednost prema onima koji se kažnjavaju“.
Odgovor na 3. prigovor: savršeno je prije nesavršenoga, u različitim stvarima doduše i vremenom i naravlju, jer mora biti savršeno ono što druge stvari privodi savršenstvu; no u jednome te istome nesavršeno je prije vremenom, iako je poslije naravlju. Tako dakle nesavršenost ljudske naravi trajanjem prethodi vječnom Božjem savršenstvu, ali je slijedi dovršeno savršenstvo u sjedinjenju s Bogom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.