III, q. 1, a. 3
Bi li se Bog utjelovio da nije bilo grijeha
Prigovor 1. Čini se da bi se Bog utjelovio čak i da čovjek nije sagriješio. Kad naime ostaje uzrok, ostaje i učinak. No kako Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin.: „mnoge druge stvari treba promatrati u Kristovu utjelovljenju“ osim odrješenja od grijeha, o kojima je rečeno. Dakle, čak i da čovjek nije sagriješio, Bog bi se utjelovio.
Prigovor 2. Nadalje, svemoći božanske moći pripada da usavrši svoja djela i da se očituje po nekom beskonačnom učinku. No nijedno obično stvorenje ne može se nazvati beskonačnim učinkom, budući da je po svojoj biti konačno. A čini se da se samo u djelu utjelovljenja ponajviše očituje beskonačni učinak božanske moći, time što se spaja ono što je beskrajno udaljeno, ukoliko je učinjeno da čovjek bude Bog. U tom se djelu također čini da se ponajviše usavršuje svemir, time što se posljednje stvorenje, naime čovjek, sjedinjuje s prvim počelom, naime Bogom. Dakle, čak i da čovjek nije sagriješio, Bog bi se utjelovio.
Prigovor 3. Nadalje, ljudska narav po grijehu nije učinjena sposobnijom za milost. No nakon grijeha sposobna je za milost sjedinjenja, koja je najveća milost. Dakle, da čovjek nije sagriješio, ljudska bi narav bila sposobna za tu milost. A Bog ne bi uskratio ljudskoj naravi dobro za koje je bila sposobna. Stoga, da čovjek nije sagriješio, Bog bi se utjelovio.
Prigovor 4. Nadalje, Božje je predodređenje vječno. No u Rim 1 kaže se o Kristu da je „predodređen za Sina Božjega u snazi“. Dakle, i prije grijeha bilo je potrebno da se Sin Božji utjelovi kako bi se ispunilo Božje predodređenje.
Prigovor 5. Nadalje, otajstvo je utjelovljenja otkriveno prvomu čovjeku, kako je očito po onome što je rekao: „Evo sada kosti od mojih kostiju“ itd., za što Apostol kaže da je „veliko otajstvo u Kristu i Crkvi“, kako je očito iz Ef 5. No čovjek nije mogao unaprijed znati za svoj pad, iz istoga razloga iz kojega ni anđeo, kako Augustin dokazuje u Super Gen. ad Litt. Dakle, čak i da čovjek nije sagriješio, Bog bi se utjelovio.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi De verbis Domini, tumačeći ono što se nalazi u Lk 19: „Došao je Sin Čovječji potražiti i spasiti ono što bijaše izgubljeno; da čovjek nije sagriješio, Sin Čovječji ne bi došao“. I u 1 Tim 1, na one riječi: „Krist je došao na ovaj svijet spasiti grješnike“, Glosa kaže: „Kristu Gospodinu nije bilo nikakva drugog razloga za dolazak osim da spasi grješnike. Ukloni bolesti, ukloni rane, i nema nikakva razloga za lijek“.
Odgovaram: treba reći da o ovome neki različito misle. Neki naime kažu da bi se Sin Božji utjelovio čak i da čovjek nije sagriješio. Drugi pak tvrde suprotno. Njihovoj tvrdnji se čini da treba više pristati. Naime, ono što proizlazi iz same Božje volje, iznad svakoga duga stvorenja, ne može nam postati poznato osim u onoj mjeri u kojoj se prenosi u Svetome pismu, po kojemu se spoznaje božanska volja. Stoga, budući da se u Svetome pismu posvuda razlog utjelovljenja pripisuje grijehu prvoga čovjeka, prikladnije se kaže da je djelo utjelovljenja Bog odredio kao lijek za grijeh, tako da utjelovljenja ne bi bilo da nije bilo grijeha. Premda se Božja moć time ne ograničava, jer se Bog mogao utjeloviti i da nije bilo grijeha.
Odgovor na 1. prigovor: svi drugi navedeni razlozi odnose se na lijek za grijeh. Da naime čovjek nije sagriješio, bio bi prožet svjetlom božanske mudrosti i usavršen od Boga pravednošću, kako bi spoznao sve što je potrebno. No budući da je čovjek, napustivši Boga, pao u tjelesne stvari, bilo je prikladno da mu Bog, uzevši tijelo, i po tjelesnim stvarima pruži lijek spasenja. Stoga Augustin kaže na ono u Iv 1: „Riječ je tijelom postala; tijelo te bijaše oslijepilo, tijelo te ozdravlja, jer je Krist tako došao da po tijelu iskorijeni poroke tijela“.
Odgovor na 2. prigovor: u samome načinu proizvodnje stvari iz ničega pokazuje se beskrajna božanska moć. Za savršenstvo svemira također je dovoljno da stvorenje na naravan način bude usmjereno prema Bogu kao prema cilju. No ovo nadilazi granice savršenstva naravi, da se stvorenje sjedini s Bogom u osobi.
Odgovor na 3. prigovor: u ljudskoj se naravi može uočiti dvostruka sposobnost. Jedna doista prema redu naravne mogućnosti, koju Bog uvijek ispunjava, dajući svakoj stvari prema njezinoj naravnoj sposobnosti. Druga pak prema redu božanske moći, kojoj se svako stvorenje pokorava na mig. I toj vrsti pripada ova sposobnost. No Bog ne ispunjava svaku takvu sposobnost naravi, jer inače Bog ne bi mogao učiniti u stvorenju ništa osim onoga što čini; što je krivo, kako je utvrđeno u prvom dijelu. Ništa pak ne sprječava da ljudska narav nakon grijeha bude privedena nečemu većem, jer Bog dopušta da se dogode zla kako bi iz njih izveo nešto bolje. Stoga se kaže u Rim 5: „Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno je izobilovala milost“. Stoga se i u blagoslovu uskrsne svijeće kaže: „O sretne li krivnje, koja je zavrijedila imati takva i tolikog Otkupitelja!“.
Odgovor na 4. prigovor: predodređenje pretpostavlja predznanje budućih događaja. I stoga, kao što Bog predodređuje spasenje nekoga čovjeka koje se ima ispuniti po molitvi drugih, tako je i predodredio djelo utjelovljenja kao lijek za ljudski grijeh.
Odgovor na 5. prigovor: ništa ne sprječava da se nekome otkrije učinak, a da mu se ne otkrije uzrok. Moglo se dakle prvomu čovjeku otkriti otajstvo utjelovljenja bez toga da bi unaprijed znao za svoj pad, jer ne poznaje uzrok svatko tko poznaje učinak.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.