Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 1, a. 2

Je li to bilo nužno za obnovu ljudskoga roda

Prigovor 1. Čini se da za obnovu ljudskoga roda nije bilo potrebno da se Riječ Božja utjelovi. Riječi naime Božjoj, budući da je savršeni Bog, kako je utvrđeno u prvom dijelu, nije se povećala moć po uzetom tijelu. Ako je dakle utjelovljena Riječ Božja obnovila narav, mogla ju je obnoviti i bez uzimanja tijela.

Prigovor 2. Nadalje, za obnovu ljudske naravi, koja je pala po grijehu, činilo se da se ne traži ništa drugo nego da čovjek zadovolji za grijeh. Bog naime ne treba od čovjeka tražiti više nego što može, i, budući da je skloniji milosrđu nego kažnjavanju, kao što čovjeku ubraja čin grijeha, tako se čini i da mu za brisanje grijeha ubraja suprotan čin. Dakle, nije bilo potrebno za obnovu ljudske naravi da se Riječ Božja utjelovi.

Prigovor 3. Nadalje, spasenju čovjeka ponajviše pripada da štuje Boga, odakle se kaže u Mal 1: „Ako sam ja gospodar, gdje je strah preda mnom? Ako sam otac, gdje je čast moja?“ No upravo iz toga ljudi više štuju Boga što ga smatraju uzvišenim iznad svega i udaljenim od ljudskih osjetila, odakle se u Psalmu kaže: „Uzvišen je nad sve narode Gospodin, i nad nebesa slava njegova“; a poslije se dodaje: „Tko je kao Gospodin, Bog naš?“, što se odnosi na štovanje. Dakle, čini se da ne odgovara ljudskomu spasenju da nam Bog postane sličan po uzimanju tijela.

Naprotiv, ono po čemu se ljudski rod oslobađa od propasti nužno je za ljudsko spasenje. No otajstvo je božanskoga utjelovljenja takvo, prema onome u Iv 3: „Tako je Bog ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da nijedan koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni“. Dakle, bilo je nužno za ljudsko spasenje da se Bog utjelovi.

Odgovaram: treba reći da se za neki se cilj kaže da je nešto nužno na dva načina: na jedan način, bez čega nešto ne može postojati, kao što je hrana nužna za očuvanje ljudskoga života; na drugi način, po čemu se bolje i prikladnije dolazi do cilja, kao što je konj nužan za put. Na prvi način utjelovljenje Boga nije bilo nužno za obnovu ljudske naravi, jer je Bog svojom svemogućom moću mogao ljudsku narav obnoviti na mnoge druge načine. No na drugi način bilo je nužno da se Bog utjelovi za obnovu ljudske naravi. Stoga Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin.: „Pokažimo da Bogu, čijoj su moći sve stvari jednako podložne, nije nedostajao drugi mogući način, ali da za ozdravljenje naše bijede nije bilo drugoga prikladnijeg načina“. A to se doista može promatrati s obzirom na napredak čovjeka u dobru. Prvo doista, s obzirom na vjeru, koja biva sigurnija time što vjeruje samomu Bogu koji govori. Stoga Augustin kaže u XI. knjizi De Civ. Dei: „Da bi čovjek pouzdanije hodio prema istini, sama istina, Sin Božji, uzevši čovjeka, ustanovila je i utemeljila vjeru“. Drugo, s obzirom na nadu, koja se time ponajviše podiže. Stoga Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin.: „Ništa nije bilo tako nužno za podizanje naše nade kao to da nam se pokaže koliko nas Bog ljubi. A što je od ovoga dokaza očitije za tu stvar, nego to da se Sin Božji udostojao ući u zajedništvo naše naravi?“ Treće, s obzirom na ljubav, koja se time ponajviše pobuđuje. Stoga Augustin kaže u knjizi De catechizandis rudibus: „Koji je veći razlog Gospodinova dolaska, nego da Bog pokaže svoju ljubav prema nama?“ A poslije dodaje: „Ako nam je bilo teško ljubiti, neka nam barem ne bude teško uzvratiti ljubav“. Četvrto, s obzirom na ispravno djelovanje, u kojemu nam je pružio primjer. Stoga Augustin kaže u jednoj propovijedi o rođenju Gospodinovu: „Nije trebalo slijediti čovjeka koji se mogao vidjeti, trebalo je slijediti Boga koji se nije mogao vidjeti. Da bi se dakle čovjeku pokazao i onaj koga bi čovjek vidio i koga bi čovjek slijedio, Bog je postao čovjekom“. Peto, s obzirom na potpuno sudioništvo u božanstvu, koje je uistinu čovjekovo blaženstvo i cilj ljudskoga života. A to nam je darovano po Kristovu čovještvu, jer Augustin kaže u jednoj propovijedi o rođenju Gospodinovu: „Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom“. Slično je to bilo korisno i za uklanjanje zla. Prvo naime, time se čovjek poučava da ne pretpostavlja sebi đavla i da ga ne štuje, koji je začetnik grijeha. Stoga Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin.: „Kad se ljudska narav mogla tako sjediniti s Bogom da postane jedna osoba, neka se oni oholi zli duhovi ne usude pretpostavljati čovjeku zato što nemaju tijelo“. Drugo, jer se time poučavamo kolika je dostojanstvenost ljudske naravi, da je ne bismo okaljali griješeći. Stoga Augustin kaže u knjizi De vera religione: „Pokazao nam je Bog kako uzvišeno mjesto među stvorenjima ima ljudska narav u tome što se ljudima pojavio u pravome čovjeku“. I papa Leon kaže u propovijedi o rođenju: „Spoznaj, o kršćanine, svoje dostojanstvo, i postigavši sudioništvo u božanskoj naravi, nemoj se nedostojnim življenjem vratiti u staru bijedu“. Treće jer se, radi uklanjanja čovjekove umišljenosti, „milost Božja, bez ikakvih prethodnih zasluga, preporučuje nama u čovjeku Kristu“, kako se kaže u XIII. knjizi De Trinitate. Četvrto, jer se „čovjekova oholost, koja je najveća zapreka sjedinjenju s Bogom, po tako poniznom Bogu može razotkriti i ozdraviti“, kako Augustin kaže na istome mjestu. Peto, za oslobađanje čovjeka od ropstva. To se naime, kako Augustin kaže u XIII. knjizi De Trin., „moralo dogoditi tako da đavao bude pobijeđen pravednošću čovjeka Isusa Krista“, što je učinjeno tako što je Krist zadovoljio za nas. No običan čovjek nije mogao zadovoljiti za čitav ljudski rod; a Bog nije trebao zadovoljiti; stoga je trebalo da Isus Krist bude Bog i čovjek. Stoga i papa Leon kaže u propovijedi o rođenju: „Slabost biva uzeta od moći, poniznost od veličanstva, kako bi, što je odgovaralo našim lijekovima, jedan te isti posrednik između Boga i ljudi mogao i umrijeti po jednome i uskrsnuti po drugome. Jer da nije bio pravi Bog, ne bi donio lijek; da nije bio pravi čovjek, ne bi pružio primjer“. A postoje i many druge koristi koje su uslijedile, iznad shvaćanja ljudskoga uma.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od prvoga načina nužnoga, bez kojega se ne može doći do cilja.

Odgovor na 2. prigovor: neko se zadovoljenje može nazvati dostatnim na dva načina. Na jedan način, savršeno, jer je dostojno po nekoj jednakosti s nadoknadom za počinjenu krivnju. I tako zadovoljenje običnoga čovjeka nije moglo biti dostatno, jer je čitava ljudska narav bila iskvarena grijehom; niti je dobro neke osobe, ili čak više njih, moglo po jednakosti nadoknaditi štetu čitave naravi. Također i zato što grijeh počinjen protiv Boga ima neku beskonačnost zbog beskonačnosti božanskoga veličanstva, jer je uvreda to teža što je veći onaj protiv koga se griješi. Stoga je za dostojno zadovoljenje trebalo da djelovanje onoga koji zadovoljava ima beskonačnu djelotvornost, kao ono koje pripada Bogu i čovjeku. Na drugi način zadovoljenje se može nazvati dostatnim nesavršeno, naime prema prihvaćanju onoga koji je njime zadovoljan, iako nije dostojno. I na ovaj je način zadovoljenje običnoga čovjeka dostatno. A budući da svako nesavršeno pretpostavlja nešto savršeno na čemu se temelji, otuda je da svako zadovoljenje običnoga čovjeka ima djelotvornost od Kristova zadovoljenja.

Odgovor na 3. prigovor: Bog, uzevši tijelo, nije umanjio svoje veličanstvo, pa se stoga ne umanjuje ni razlog štovanja prema njemu. Ono se pak povećava povećanjem spoznaje o njemu. A time što nam se htio približiti po uzimanju tijela, više nas je privukao k spoznaji sebe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.