Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 97, a. 3

Kojoj se kreposti protivi

Prigovor 1. Čini se da se iskušavanje Boga ne protivi kreposti bogoštovlja. Iskušavanje naime Boga ima značaj grijeha po tome što čovjek sumnja u Boga, kako je rečeno, no sumnjati u Boga pripada grijehu nevjere, koji se protivi vjeri. Dakle, iskušavanje Boga više se protivi vjeri nego bogoštovlju.

Prigovor 2. Nadalje, u Sir 18 kaže se: „Prije molitve pripravi dušu svoju, i ne budi kao čovjek koji iskušava Boga“, gdje međuredna glosa kaže da onaj, naime iskušavajući Boga, „moli što je poučio, ali ne čini što je zapovjedio“. No, to pripada drskosti, koja se protivi nadi. Dakle, čini se da je iskušavanje Boga grijeh protivan nadi.

Prigovor 3. Nadalje, na ono iz Ps: „I iskušavali su Boga u srcima svojim“, Glosa kaže da je „iskušavati Boga prijevarno tražiti, tako da u riječima bude jednostavnost, dok je u srcu zloća“. No, prijevara se protivi kreposti istine. Dakle, iskušavanje Boga ne protivi se bogoštovlju, nego istini.

Naprotiv, kako se ima iz navedene Glose, iskušavati Boga jest neuredno tražiti. No, na dužan način tražiti čin je bogoštovlja, kako je gore navedeno. Dakle, iskušavati Boga grijeh je protivan bogoštovlju.

Odgovaram: treba reći, kako je iz gore rečenoga bjelodano, da je svrha bogoštovlja iskazivati štovanje Bogu. Zato se sve ono što se izravno odnosi na nepoštovanje Boga protivi bogoštovlju. Bjelodano je pak da iskušavati nekoga pripada njegovu nepoštovanju, nitko se naime ne usuđuje iskušavati onoga u čiju je uzvišenost siguran. Zato je bjelodano da je iskušavanje Boga grijeh protivan bogoštovlju.

Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, bogoštovlju pripada očitovati vjeru nekim znakovima koji pripadaju božanskom štovanju. I stoga bezbožnosti pripada to što iz nesigurnosti vjere čovjek čini nešto što pripada božanskom nepoštovanju, kakvo je iskušavanje Boga. I stoga je to vrsta bezbožnosti.

Odgovor na 2. prigovor: onaj koji prije molitve ne pripravlja svoju dušu, opraštajući ako što ima protiv koga, ili se drukčije ne raspolažući za pobožnost, ne čini ono što je u njegovoj moći da bude uslišan od Boga. I zato takoreći interpretativno iskušava Boga. I premda se čini da takvo interpretativno iskušavanje proizlazi iz drskosti ili nerazboritosti, ipak to samo pripada nepoštovanju Boga da se čovjek drsko i bez dužne pomnje odnosi u onome što pripada Bogu, jer se kaže u 1 Pt 5: „Ponizite se pod moćnom rukom Božjom“; i 2 Tim 2: „Marno se trudi da se pokažeš prokušanim pred Bogom“. Zato je i takvo iskušavanje vrsta bezbožnosti.

Odgovor na 3. prigovor: u usporedbi s Bogom, koji poznaje skrovitosti srca, ne kaže se da netko prijevarno traži, nego s obzirom na ljude. Zato se prijevara akcidentalno odnosi na iskušavanje Boga. I zbog toga nije nužno da se iskušavanje Boga izravno protivi istini.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.