II-II, q. 97, a. 2
Je li ono grijeh
Prigovor 1. Čini se da iskušavanje Boga nije grijeh. Jer Bog ne zapovijeda nikakav grijeh. No, on zapovijeda da ga ljudi iskušaju, što znači iskušavati ga, jer se kaže u Mal 3: „Donesite svu desetinu u moju riznicu, da bude hrane u mojoj kući, i iskušajte me u tome, govori Gospodin, neću li vam otvoriti ustave nebeske“. Dakle, čini se da iskušavanje Boga nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, kao što se netko iskušava radi toga da se uzme iskustvo o njegovu znanju ili moći, tako i o njegovoj dobroti ili volji. No, dopušteno je da netko uzme iskustvo o božanskoj dobroti, ili pak volji, jer se kaže u Ps: „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin“; i Rim 12: „Da rasudite što je volja Božja, što je dobro, i Bogu milo, i savršeno“. Dakle, iskušavati Boga nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, nitko se u Pismu ne kori zbog toga što prestaje s grijehom, nego više ako grijeh počini. No, kori se Ahaz jer je Gospodinu koji je rekao: „Zatraži sebi znak od Gospodina Boga svojega“, odgovorio: „Neću tražiti i neću iskušavati Gospodina“, jer mu je rečeno: „Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa dodijavate i Bogu mojemu?“, kako se kaže u Iz 7. O Abrahamu se pak čita u Post 15 da je rekao Gospodinu: „Po čemu ću znati da ću je baštiniti“, naime zemlju koju je Bog obećao? Slično je i Gideon tražio znak od Gospodina za obećanu pobjedu, kako se čita u Suci 6. Koji se ipak zbog toga ne prekoravaju. Dakle, iskušavati Boga nije grijeh.
Naprotiv, to se zabranjuje Božjim zakonom. Kaže se naime u Pnz 6: „Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega“.
Odgovaram: treba reći, kako je rečeno, da je iskušavati uzeti iskustvo. Nitko pak ne uzima iskustvo o onome u što je siguran. I stoga svako iskušavanje proizlazi iz nekoga neznanja ili sumnje, ili onoga koji iskušava, kao kada tko uzima iskustvo o nekoj stvari kako bi spoznao njezino svojstvo; ili drugih, kao kada tko uzima iskustvo o nekome kako bi drugima pokazao, na koji se način za Boga kaže da nas iskušava. No, ne znati ili sumnjati o onome što pripada Božjem savršenstvu jest grijeh. Zato je bjelodano da je iskušavati Boga zato da bi sam onaj koji iskušava spoznao Božju moć grijeh. Ako pak tko radi toga uzme iskustvo o onome što pripada božanskom savršenstvu, ne da bi sam spoznao, nego da bi drugima pokazao, to nije iskušavanje Boga, kada postoji opravdana nužda ili pobožna korist, i drugo što se za to treba složiti. Tako su naime apostoli tražili od Gospodina da se u ime Isusa Krista čine znakovi, kako se kaže u Dj 4, zato naime da se Kristova moć očituje nevjernicima.
Odgovor na 1. prigovor: davanje desetina bilo je zapovjeđeno u zakonu, kako je gore navedeno. Zato je imalo nuždu iz obveze zapovijedi; i korist koja se ondje navodi: „da bude hrane u Božjoj kući“. Zato dajući desetine nisu iskušavali Boga. Ono pak što se ondje dodaje: „i iskušajte me“, ne treba shvaćati uzročno, kao da su zato trebali davati desetine kako bi iskušali hoće li im Bog otvoriti ustave nebeske, nego posljedično, jer su naime, ako bi dali desetine, iskustvom imali iskusiti dobročinstva koja bi im Bog podijelio.
Odgovor na 2. prigovor: dvostruka je spoznaja božanske dobrote ili volje. Jedna doista motriteljska. I što se tiče ove, nije dopušteno sumnjati niti iskušavati je li Božja volja dobra, ili je li Bog sladak. Druga je pak spoznaja božanske dobrote ili volje čuvstvena ili iskustvena, dok netko u samome sebi doživljava okus božanske slatkoće i ugodu božanske volje, kao što o Hijeroteju kaže Dionizije u 2. poglavlju De div. nom. da je „naučio božanske stvari iz suosjećanja s njima“. I na taj se način opominjemo da rasudimo Božju volju i kušamo njegovu slatkoću.
Odgovor na 3. prigovor: Bog je htio dati znak kralju Ahazu ne samo za njega, nego za pouku čitavoga naroda. I zato se kori, kao priječitelj općega spasenja, što nije htio tražiti znak. Niti bi tražeći iskušao Boga. Kako zato što bi tražio po Božjoj zapovijedi, tako i zato što je to pripadalo općoj koristi. Abraham je pak tražio znak po božanskom poticaju. I stoga nije sagriješio. Gideon je pak znak, čini se, tražio iz slabosti vjere, i stoga se ne ispričava od grijeha, kako Glosa ondje kaže. Kao što je i Zaharija sagriješio rekavši u Lk 1 anđelu: „Po čemu ću to spoznati?“. Zato je i zbog nevjere bio kažnjen. Treba ipak znati da netko na dva načina traži znak od Boga. Na jedan način, da istraži božansku moć, ili istinitost njegove riječi. I to po sebi pripada iskušavanju Boga. Na drugi način, zato da bude poučen što je u pogledu nekoga čina ugodno Bogu. I to nipošto ne pripada iskušavanju Boga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.