II-II, q. 97, a. 1
U čemu se sastoji iskušavanje Boga
Prigovor 1. Čini se da se iskušavanje Boga ne sastoji u nekim činima u kojima se očekuje učinak same božanske moći. Naime, kao što čovjek iskušava Boga, tako i čovjeka iskušavaju i Bog, i čovjek, i đavao. No, kad god se čovjek iskušava, ne očekuje se neki učinak njegove moći. Dakle, ni Bog se ne iskušava time što se očekuje samo učinak njegove moći.
Prigovor 2. Nadalje, svi oni koji zazivanjem božanskoga imena čine čudesa, očekuju neki učinak same božanske moći. Ako bi se dakle u takvim činima sastojalo iskušavanje Boga, tko god čini čudesa iskušavao bi Boga.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da čovjekovu savršenstvu pripada da, zanemarivši ljudska pomagala, položi nadu u samoga Boga. Zato Ambrozije, tumačeći ono iz Lk 9: „Ništa ne nosite na put“ itd., kaže: „Kakav treba biti onaj koji naviješta kraljevstvo Božje, označeno je evanđeoskim zapovijedima, to jest da ne traži pomoć svjetovnih pomagala, te se sav držeći vjere smatra da, što manje to traži, to više može dostajati“. I blažena je Agata rekla: „Tjelesni lijek svome tijelu nikada nisam pružila, nego imam Gospodina Isusa Krista koji samom riječju sve obnavlja“. No, iskušavanje Boga ne sastoji se u onome što pripada savršenstvu. Dakle, iskušavanje se ne sastoji u takvim činima u kojima se očekuje samo Božja pomoć.
Naprotiv, Augustin kaže u XXII. knjizi Contra Faustum da „Krist, koji je javnim naučavanjem i pobijanjem, a ipak ne dopuštajući da bjesnilo neprijatelja išta može protiv njega, pokazivao Božju moć; taj isti je, bježanjem i skrivanjem, poučavao čovjekovu slabost, da se ne usudi iskušavati Boga kada ima što učiniti kako bi izbjegao ono čega se treba čuvati“. Iz toga se čini da se iskušavanje Boga sastoji u tome kada čovjek propusti učiniti ono što može kako bi izbjegao opasnosti, gledajući samo na božansku pomoć.
Odgovaram: treba reći da je iskušavati vlastito uzeti iskustvo o onome koga se iskušava. Iskustvo pak o nekome uzimamo i riječima i djelima. Riječima doista, kako bismo iskusili zna li ono što tražimo, ili može li, ili hoće li to ispuniti. Djelima pak, kada po onome što činimo istražujemo razboritost drugoga, ili volju, ili moć. Oboje se pak od toga događa na dva načina. Na jedan način, otvoreno, kao kada se tko očituje kao iskušavatelj; kao što je Samson, Suci 14, postavio Filistejcima zagonetku kako bi ih iskušao. Na drugi pak način, podmuklo i prikriveno, kao što su farizeji iskušavali Krista, kako se čita u Mt 22. Nadalje, katkada izričito, recimo kada tko riječju ili djelom namjerava uzeti iskustvo o nekome. Katkada pak interpretativno, kada naime, iako to ne namjerava kako bi uzeo iskustvo, ipak čini ili govori ono što se ni na što drugo ne čini usmjerivim doli na uzimanje iskustva. Tako dakle čovjek iskušava Boga katkada riječima, a katkada djelima. Riječima doista s Bogom razgovaramo moleći. Zato u svojoj molbi netko izričito iskušava Boga kada s tom namjerom nešto traži od Boga kako bi istražio Božje znanje, moć ili volju. Djelima pak netko izričito iskušava Boga kada po onome što čini namjerava uzeti iskustvo o božanskoj moći, ili dobroti, ili mudrosti. No, takoreći interpretativno iskušava Boga onaj koji, premda ne namjerava uzeti iskustvo o Bogu, ipak nešto ili traži ili čini što nije korisno ni za što drugo doli za iskušavanje Božje moći, ili dobrote, ili znanja. Kao što, kada tko tjera konja da trči kako bi utekao neprijateljima, to nije uzimanje iskustva o konju, ali ako tjera konja da trči bez ikakve koristi, to se ne čini ničim drugim doli uzimanjem iskustva o konjevoj brzini, a isto je u svim drugim stvarima. Kada se dakle zbog neke nužde ili koristi netko povjerava božanskoj pomoći u svojim molbama ili djelima, to nije iskušavanje Boga, jer se kaže u 2 Ljet 20: „Budući da ne znamo što nam je činiti, samo nam to preostaje, da svoje oči upravimo k tebi“. Kada se pak to čini bez nužde i koristi, to je interpretativno iskušavanje Boga. Zato na ono iz Pnz 6: „Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega“, Glosa kaže: „Boga iskušava onaj koji, imajući što učiniti, bez razloga se izvrgava opasnosti, iskušavajući može li biti oslobođen od Boga“.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek se također katkada djelima iskušava može li, ili zna li, ili hoće li takvim djelima pružiti pomoć ili zapreku.
Odgovor na 2. prigovor: sveti koji svojim molitvama čine čudesa, bivaju potaknuti iz neke nužde ili koristi na traženje učinka božanske moći.
Odgovor na 3. prigovor: propovjednici kraljevstva Božjega iz velike koristi i nužde zanemaruju vremenita pomagala, kako bi se slobodnije posvetili riječi Božjoj. I stoga ako se oslanjaju na samoga Boga, time ne iskušavaju Boga. Ali ako bi bez koristi ili nužde napustili ljudska pomagala, iskušavali bi Boga. Zato i Augustin kaže u XXII. knjizi Contra Faustum da „Pavao nije pobjegao kao da ne vjeruje u Boga, nego da ne bi iskušavao Boga ako ne bi htio pobjeći, kad je tako mogao pobjeći“. Blažena je pak Agata iskusila prema sebi božansku naklonost, tako da ili nije trpjela slabosti zbog kojih bi trebala tjelesni lijek, ili je odmah osjećala učinak božanskoga ozdravljenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.