II-II, q. 89, a. 7
Je li prisega obvezatna
Prigovor 1. Čini se da prisega nema snagu obvezivanja. Navodi se naime prisega radi potvrđivanja istine onoga što se govori. Ali kada netko govori nešto o budućemu, istinu govori čak i ako se ne dogodi ono što govori; kao što Pavao, premda nije pošao u Korint kako bijaše rekao, nije ipak lagao, kako je očito u 2 Kor 1. Dakle, čini se da prisega nije obvezatna.
Prigovor 2. Nadalje, krepost nije kreposti protivna, kako se kaže u Praedicamenta. Ali prisega je čin kreposti, kako je rečeno. Katkad bi pak bilo protiv kreposti ili neka zapreka njoj ako bi tko obdržao ono što se zakleo, kao kada se tko zakune da će počiniti neki grijeh, ili kada se zakune da će odustati od nekoga djela kreposti. Dakle, prisega nije uvijek obvezatna.
Prigovor 3. Nadalje, katkad se netko protiv volje prisiljava na to da pod prisegom nešto obeća. No „takve su od sveza prisege rimski prvosvećenici razriješili“, kako se nalazi u Extra, De iureiurando, pogl. Verum in ea quaestione itd. Dakle, prisega nije uvijek obvezatna.
Prigovor 4. Nadalje, nitko se ne može obvezati na dvoje oprečno. Ali katkad je oprečno ono što namjerava onaj koji priseže i ono što namjerava onaj komu se prisega polaže. Dakle, prisega ne može uvijek biti obvezatna.
Naprotiv, kaže se u Mt 5: „Vratit ćeš Gospodinu prisege svoje“.
Odgovaram: obveza se odnosi na nešto što valja činiti ili propustiti. Odatle se čini da ne gleda na tvrdidbenu prisegu, koja je o sadašnjemu ili prošlomu; niti također na prisegu o onome što se po drugim uzrocima ima dogoditi, kao kad bi tko prisegom ustvrdio da će sutra kiša padati; nego samo na ono što ima učiniti onaj koji priseže. Kao što pak tvrdidbena prisega, koja je o prošlomu ili o sadašnjemu, mora imati istinu, tako također i prisega o onome što od nas u budućnosti ima biti učinjeno. I stoga jedna i druga prisega ima neku obvezu, na različit ipak način. Jer u prisegi koja je o prošlomu ili sadašnjemu obveza nije s obzirom na stvar koja je već bila ili jest, nego s obzirom na sam čin prisezanja, da naime priseže ono što već jest ili bijaše istinito. Ali u prisegi koja se polaže o onome što od nas ima biti učinjeno, obveza obrnuto pada na stvar koju je netko prisegom utvrdio. Dužan je naime netko učiniti da bude istinito ono što se zakleo, inače prisegi nedostaje istina. Ako je pak takva stvar koja nije bila u njegovoj vlasti, prisegi nedostaje sud rasuđivanja, osim ako možda ono što mu bijaše moguće kada se zakleo postane mu nemoguće po nekom događaju; primjerice kada se tko zakleo da će novac platiti, koji mu se poslije silom ili krađom oduzme. Tada se naime čini ispričanim od činjenja onoga što se zakleo, premda je dužan učiniti što je u njegovoj moći, kao što smo također gore rekli o obvezi zavjeta. Ako pak doista jest moguće da se učini, ali se ne smije učiniti, bilo zato što je po sebi zlo, bilo zato što je zapreka dobru, tada prisegi nedostaje pravednost. I stoga se prisega ne smije obdržati u onom slučaju u kojem je grijeh ili zapreka dobru, jer prema svakome od toga dvoga prelazi u gori ishod. Tako dakle valja reći da tko god priseže da će nešto učiniti, obvezuje se na činjenje toga, zato da se istina ispuni, ako su ipak druga dva pratitelja nazočna, naime sud i pravednost.
Odgovor na 1. prigovor: drukčije je o jednostavnoj riječi, a drukčije o prisegi, u kojoj se božansko svjedočanstvo zaziva. Dostatno je naime za istinu riječi da netko kaže ono što odlučuje da će učiniti, jer to je već istinito u svojemu uzroku, naime u odluci počinitelja. Ali prisega se ne smije primijeniti osim u stvari o kojoj je netko čvrsto siguran. I stoga ako se prisega primijeni, zbog štovanja božanskoga svjedočanstva koje se zaziva, čovjek se obvezuje da učini istinitim ono što se zakleo, prema svojoj mogućnosti, osim ako ne prelazi u gori ishod, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: prisega može prijeći u gori ishod dvostruko. Na jedan način, jer od samoga početka ima gori ishod: ili zato što je po sebi zla, kao kada se tko zakune da će preljub počiniti; ili zato što je zapreka većemu dobru, primjerice kada se tko zakune da neće ući u redovništvo, ili da neće postati klerik, ili da neće prihvatiti predstojništvo u slučaju u kojem mu koristi prihvatiti, ili ako je što drugo takvo. Takva je naime prisega od početka nedopuštena, na različit ipak način. Jer ako se tko zakune da će počiniti neki grijeh, i griješi prisežući, i griješi prisegu obdržavajući. Ako se pak tko zakune da neće učiniti neko veće dobro, koje ipak nije dužan učiniti, griješi doista prisežući, ukoliko postavlja zapreku Duhu Svetome, koji je nadahnitelj dobre odluke; ne griješi ipak obdržavajući prisegu, no mnogo bolje čini ako je ne obdrži. Na drugi način prelazi u gori ishod zbog nečega što je iznova iskrsnulo, što bijaše nepredviđeno, kao što je očito u Herodovoj prisegi, koji se zakleo djevojci koja je plesala da će joj dati što god zatraži. Ta je naime prisega mogla od početka biti dopuštena, uz pretpostavku dužnoga uvjeta, naime ako zatraži ono što doliči dati; ali ispunjenje prisege bijaše nedopušteno. Odatle Ambrozije kaže, u I De officiis: „Protiv je dužnosti katkada obećanu prisegu ispuniti, kao Herod, koji je Ivanovo pogubljenje izvršio da obećanje ne porekne“.
Odgovor na 3. prigovor: u prisegi koju tko prisiljen položi dvostruka je obveza. Jedna doista kojom se obvezuje čovjeku komu nešto obećava. I takva se obveza dokida prisilom, jer onaj koji je nasilje nanio to zaslužuje, da mu se obećano ne održi. Druga je pak obveza kojom se tko Bogu obvezuje da ispuni što je njegovim imenom obećao. I takva se obveza ne dokida na sudištu savjesti, jer prije mora pretrpjeti vremenitu štetu nego prisegu prekršiti. Može ipak na sudu tražiti povrat onoga što je platio, ili prijaviti predstojniku, ne smetajući to što se suprotno zakleo, jer bi takva prisega prelazila u gori ishod, bila bi naime protiv javne pravednosti. Rimski pak prvosvećenici nisu od takvih prisega ljude razriješili kao da bi presudili da takve prisege nisu obvezatne, nego kao takve obveze iz opravdana razloga otpuštajući.
Odgovor na 4. prigovor: kada nije ista nakana onoga koji priseže i onoga komu priseže, ako to potječe iz prijevare onoga koji priseže, prisega se mora obdržati prema zdravom shvaćanju onoga komu se prisega polaže. Odatle Izidor kaže: „Bilo kojom vještinom riječi tko priseže, Bog ipak, koji je svjedok savjesti, tako to prima kako onaj komu se priseže razumije“. A da se to razumijeva o prijevarnoj prisegi, očito je po onome što se dodaje: dvostruko krivcem postaje „onaj koji i ime Božje uzalud uzima, i bližnjega prijevarom hvata“. Ako pak onaj koji priseže prijevaru ne primjenjuje, obvezuje se prema nakani onoga koji priseže. Odatle Grgur kaže, u XXVI Moral.: „Ljudske uši takvim prosuđuju naše riječi kakve izvana zvuče, no božanski sudovi takve izvana slušaju kakve se iz najdublje unutrašnjosti izriču“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.