Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 89, a. 5

Treba li je željeti i često rabiti, kao korisnu i dobru

Prigovor 1. Čini se da prisegu treba željeti i često rabiti, kao korisnu i dobru. Kao što je naime zavjet čin latrije, tako i prisega. Ali učiniti nešto iz zavjeta pohvalnije je i zaslužnije jer je zavjet čin latrije, kako je gore rečeno. Dakle, po jednakom razlogu, učiniti ili reći nešto s prisegom pohvalnije je. I tako prisegu valja željeti kao po sebi dobru.

Prigovor 2. Nadalje, Jeronim kaže, na Mateja, da „onaj koji priseže, štuje ili ljubi onoga kojim priseže“. Ali štovati ili ljubiti Boga valja željeti kao po sebi dobro. Dakle i prisegu.

Prigovor 3. Nadalje, prisega je usmjerena na potvrđivanje ili uvjerenje. Ali to da čovjek svoju riječ potvrdi, dobro je. Dakle, prisegu valja željeti kao dobro.

Naprotiv, kaže se u Sir 23: „Čovjek koji mnogo priseže napunit će se bezakonja“. I Augustin kaže, u knjizi De mendacio, da je zapovijed Gospodnja o zabrani prisege „zato postavljena da, koliko je do tebe, ne težiš, ne žudiš za prisegom kao za dobrim, s nekom nasladom“.

Odgovaram: ono što se ne traži osim radi pomaganja nekomu nedostatku, ne ubraja se među ono što valja po sebi željeti, nego među ono što je nužno, kao što je očito o lijeku, koji se traži radi pomaganja bolesti. Prisega se pak traži radi pomaganja nekomu nedostatku, po kojemu naime jedan čovjek drugome ne vjeruje. I stoga prisegu valja držati ne među onim što valja po sebi željeti, nego među onim što je ovomu životu nužno, čime se nedolično služi tko god se time služi preko granica nužde. Odatle Augustin kaže, u knjizi De Serm. Dom. in monte: „Tko razumije da prisegu valja imati ne u dobrima, to jest onome što valja po sebi željeti, nego u nužnim stvarima, obuzdava se koliko može, da se njome ne služi osim ako nužda ne prisili“.

Odgovor na 1. prigovor: drukčiji je razlog o zavjetu, a drukčiji o prisegi. Naime po zavjetu nešto na božansko štovanje usmjeravamo, odakle po samom tome biva čin bogoštovlja. Ali u prisegi, obrnuto, štovanje božanskoga imena uzima se za potvrđivanje obećanoga. I stoga ono što se prisegom potvrđuje ne biva zbog toga čin bogoštovlja, jer prema cilju moralni čini zadobivaju vrste.

Odgovor na 2. prigovor: onaj koji priseže služi se doista štovanjem ili ljubavlju onoga kojim priseže, no ne usmjerava prisegu na štovanje ili ljubljenje onoga kojim priseže, nego na nešto drugo što je nužno sadašnjemu životu.

Odgovor na 3. prigovor: kao što je lijek koristan za ozdravljenje, pa ipak što je djelotvorniji, to veću štetu nanosi ako se ne uzima kako treba; tako je također i prisega korisna doista za potvrđivanje, ipak što je više dostojna štovanja, to je opasnija ako se ne primjenjuje kako treba. Jer, kako se kaže u Sir 23: ako iznevjeri, to jest prevari brata, prijestup će njegov biti na njemu; i ako se pretvara, kao iz prijevare lažno prisežući, griješi dvostruko (jer naime hvaljena pravičnost dvostruko je bezakonje); i ako se uzalud zakune, to jest bez dužna razloga i nužde, neće se opravdati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.