II-II, q. 89, a. 3
Koji su pratitelji prisege
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno postavljaju tri pratitelja prisege: pravednost, sud i istina. Ono naime od čega se jedno uključuje u drugome ne treba pribrajati kao različito. Ali od ovoga se trojega jedno uključuje u drugome, jer istina je dio pravednosti, prema Tuliju; sud je pak čin pravednosti, kako je gore navedeno. Dakle, neprikladno se broje tri pratitelja prisege.
Prigovor 2. Nadalje, mnoge se druge stvari traže za prisegu, naime pobožnost i vjera, po kojoj vjerujemo da Bog sve zna i da ne može lagati. Dakle, čini se da se nedostatno nabrajaju tri pratitelja prisege.
Prigovor 3. Nadalje, ovo se troje u svakome ljudskom djelu mora tražiti, ništa se naime ne smije činiti protiv pravednosti ili istine, ili bez suda, prema onome iz 1 Tim 5: „Ništa ne čini bez pristranosti (praeiudicium)“, to jest bez prethodnoga suda. Dakle, ovo se troje ne treba pridruživati više prisegi nego drugim ljudskim činima.
Naprotiv, kaže se u Jr 4: „Prisezat ćeš: živoga mi Gospodina, u istini, u sudu i u pravednosti“, što tumačeći Jeronim kaže: „Valja zamijetiti da prisega ima ove pratitelje, naime istinu, sud i pravednost“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, prisega nije dobra osim onome koji se dobro služi prisegom. Za dobru pak uporabu prisege traži se dvoje. Ponajprije doista, da se netko ne zaklinje lakoumno, nego iz nužna razloga i razborito. I s obzirom na to traži se sud, naime rasuđivanja sa strane onoga koji priseže. Drugo, s obzirom na ono što se prisegom potvrđuje: da naime niti bude lažno, niti bude nešto nedopušteno. I s obzirom na to traži se istina, po kojoj netko prisegom potvrđuje ono što je istinito; i pravednost, po kojoj potvrđuje ono što je dopušteno. Sudu pak nedostaje neoprezna prisega; istini pak lažljiva prisega; pravednosti pak nepravedna ili nedopuštena prisega.
Odgovor na 1. prigovor: sud se ovdje ne uzima za izvršenje pravednosti, nego za sud rasuđivanja, kako je rečeno. Niti se također istina ovdje uzima prema tome što je dio pravednosti, nego prema tome što je neko svojstvo govora.
Odgovor na 2. prigovor: i pobožnost i vjera, i sve tome slično što se zahtijeva za dužni način prisezanja, podrazumijeva se u sudu. Druga dva naime pripadaju stvari o kojoj se priseže, kako je rečeno. Premda bi se moglo reći da pravednost pripada razlogu radi kojega se priseže.
Odgovor na 3. prigovor: u prisegi je velika opasnost, kako zbog Božje veličine, čije se svjedočanstvo zaziva; tako također i zbog nestalnosti ljudskoga jezika, čije se riječi prisegom potvrđuju. I stoga se takvo što više traži za prisegu nego za druge ljudske čine.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.