II-II, q. 89, a. 2
Je li dopuštena
Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno prisezati. Ništa naime što se zabranjuje u božanskom zakonu nije dopušteno. Ali prisega se zabranjuje u Mt 5: „Ja vam kažem: ne prisežite nikako“, i u Jak 5 kaže se: „Prije svega, braćo moja, ne prisežite“. Dakle, prisega je nedopuštena.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je od zla čini se da je nedopušteno, jer, kako se kaže u Mt 7, ne može zlo stablo donijeti dobre plodove. Ali prisega je od zla, kaže se naime u Mt 5: „Neka vaša riječ bude: da, da; ne, ne. Što je više od toga, od Zloga je“. Dakle, prisega se čini nedopuštenom.
Prigovor 3. Nadalje, tražiti znak božanske providnosti znači iskušavati Boga, što je posve nedopušteno, prema onome iz Pnz 6: „Ne iskušavaj Gospodina Boga svojega“. Ali onaj koji priseže čini se da traži znak božanske providnosti, dok traži božansko svjedočanstvo, koje biva po nekom očitom učinku. Dakle, čini se da je prisega posve nedopuštena.
Naprotiv, kaže se u Pnz 6: „Gospodina Boga svojega boj se, i njegovim imenom priseži“.
Odgovaram: ništa ne priječi da nešto bude po sebi dobro što ipak prelazi na zlo onoga koji se time ne služi prikladno, kao što je primanje euharistije dobro, pa ipak tko nedostojno prima sebi sud jede i pije, kako se kaže u 1 Kor 11. Tako dakle u ovom predmetu valja reći da je prisega po sebi dopuštena i poštena. Što je očito iz izvora i iz cilja. Iz izvora doista, jer je prisega uvedena iz vjere kojom ljudi vjeruju da Bog posjeduje nepogrešivu istinu i sveopću spoznaju i providnost o svemu. Iz cilja pak, jer se prisega uvodi za opravdanje ljudi i za okončanje prijepora, kako se kaže u Heb 6. Ali prisega prelazi u zlo za nekoga po tome što se njome loše služi, to jest bez nužde i dužne opreznosti. Čini se naime da malo štovanja prema Bogu ima onaj koji ga iz lakoumna razloga navodi za svjedoka, što se ne bi usudio ni o kakvu poštenu čovjeku. Prijeti također i opasnost krivokletstva, jer čovjek u riječi lako sagriješi, prema onome iz Jak 3: „Ako tko u riječi ne sagriješi, taj je savršen čovjek“. Odatle se i u Sir 23 kaže: „Prisezi neka se ne privikavaju usta tvoja, jer mnogi su padovi u njoj“.
Odgovor na 1. prigovor: Jeronim, na Mateja, kaže: „Promotri da Spasitelj nije zabranio Bogom prisezati, nego nebom i zemljom. Taj se naime najgori običaj prisezanja stihijama znao nalaziti kod Židova“. No taj odgovor nije dostatan, jer Jakov dodaje: „Niti ikojom drugom prisegom“. I stoga valja reći da, kako Augustin kaže u knjizi De mendacio, „apostol, prisežući u svojim poslanicama, pokazuje kako valja shvatiti ono što je rečeno: kažem vam: ne prisežite nikako; da se naime prisezanjem ne dođe do lakoumnosti prisezanja, iz lakoumnosti prisezanja do navike, a iz navike da se upadne u krivokletstvo. I stoga se ne nalazi da je prisezao osim pišući, gdje opreznije promišljanje nema nepromišljen jezik“.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže, u knjizi De Serm. Dom. in monte: „Ako si prisiljen priseći, znaj da to dolazi iz nužde slabosti onih koje u što uvjeravaš, a ta je slabost uistinu zlo. Stoga nije rekao: što je više, zlo je; ti naime ne činiš zlo koji se dobro služiš prisegom, da drugoga uvjeriš u ono u što korisno uvjeravaš, nego: od zla je onoga čijom si slabošću prisiljen priseći“.
Odgovor na 3. prigovor: onaj koji priseže ne iskušava Boga, jer ne zaziva božansku pomoć bez koristi i nužde; a povrh toga ne izlaže se nikakvoj opasnosti ako Bog ne bi htio pružiti svjedočanstvo u sadašnjosti. Pružit će pak zasigurno svjedočanstvo u budućnosti, kada „će osvijetliti što je sakriveno u tami i očitovati namisli srdaca“, kako se kaže u 1 Kor 4. I to svjedočanstvo nikome tko priseže neće izostati, bilo za njega bilo protiv njega.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.