II-II, q. 88, a. 7
O svečanosti zavjeta
Prigovor 1. Čini se da zavjet ne postaje svečan po primanju svetoga reda i po zavjetovanju prema određenom pravilu. Zavjet je naime, kako je rečeno, obećanje dano Bogu. No ono što se izvana čini a pripada svečanosti, ne čini se da se usmjerava na Boga, nego na ljude. Dakle, po akcidentu se odnosi na zavjet. Nije dakle takva svečanost vlastito svojstvo zavjeta.
Prigovor 2. Nadalje, ono što pripada stanju neke stvari, čini se da može pristojati svima onima u kojima se ta stvar nalazi. Ali mnoge stvari mogu potpasti pod zavjet koje ne pripadaju niti svetomu redu, niti pripadaju nekom određenom pravilu, kao kada se tko zavjetuje na hodočašće ili nešto takvo. Dakle, svečanost koja biva u primanju svetoga reda ili u obećanju određenoga pravila ne pripada stanju zavjeta.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da je svečani zavjet isto što i javni zavjet. Ali mnogi se drugi zavjeti mogu učiniti javno osim zavjeta koji se polaže u primanju svetoga reda ili u zavjetovanju određenoga pravila, a i takvi se zavjeti mogu učiniti u skrovitosti. Dakle, nisu samo takvi zavjeti svečani.
Naprotiv, samo takvi zavjeti priječe sklapanje ženidbe i raskidaju već sklopljenu; što je učinak svečanoga zavjeta, kako će se dolje reći u trećem dijelu ovoga djela.
Odgovaram: treba reći da se svakoj pojedinoj stvari svečanost pridaje prema stanju te stvari, kao što je jedna svečanost novoga viteštva, naime u nekoj opremi konja i oružja i stjecanju vitezova; a druga svečanost svadbe, koja se sastoji u opremi zaručnika i zaručnice i okupljanju rodbine. Zavjet je pak obećanje dano Bogu. Stoga se svečanost zavjeta promatra prema nečemu duhovnomu što pripada Bogu, to jest prema nekom duhovnom blagoslovu ili posvećenju, koje se po apostolskoj ustanovi primjenjuje u zavjetovanju određenoga pravila, na drugom stupnju nakon primanja svetoga reda, kako Dionizije kaže, u VI. pogl. Eccles. Hier. A razlog je tomu taj što se svečanosti nisu običavale primjenjivati osim kada se tko posve predaje nekoj stvari; ne primjenjuje se naime svadbena svečanost osim u proslavi ženidbe, kada oboje zaručnika vlast nad svojim tijelom predaje drugome. I slično se svečanost zavjeta primjenjuje kada se tko po primanju svetoga reda posvećuje božanskoj službi; i u zavjetovanju određenoga pravila, kada po odricanju od svijeta i vlastite volje tko preuzima stalež savršenstva.
Odgovor na 1. prigovor: takva svečanost pripada ne samo ljudima, nego Bogu, ukoliko ima neko duhovno posvećenje ili blagoslov, čiji je Bog začetnik, premda je čovjek poslužitelj, prema onome iz Br 6: „Zazivat će ime moje nad sinovima Izraelovim, i ja ću ih blagosloviti“. I stoga svečani zavjet ima jaču obvezu pred Bogom nego jednostavni zavjet; i teže griješi onaj koji ga prekrši. To pak što se kaže da jednostavni zavjet ne obvezuje manje pred Bogom nego svečani, valja razumjeti s obzirom na to da prekršitelj i jednoga i drugoga griješi smrtno.
Odgovor na 2. prigovor: pojedinačnim se činima nije običavala primjenjivati svečanost, nego preuzimanju novoga staleža, kako je rečeno. I stoga kada se tko zavjetuje na neka pojedinačna djela, kao na neko hodočašće ili neki posebni post, takvu zavjetu ne pristoji svečanost, nego samo zavjetu kojim se tko posve podlaže božanskoj službi ili posluživanju; u kojemu se zavjetu ipak, kao općenitome, mnoga pojedinačna djela obuhvaćaju.
Odgovor na 3. prigovor: zavjeti iz toga što bivaju u javnosti mogu imati neku ljudsku svečanost, no ne duhovnu i božansku svečanost, kakvu imaju spomenuti zavjeti, čak i ako pred nekolicinom nastanu. Stoga je jedno to da je zavjet javan, a drugo to da je svečan.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.