II-II, q. 88, a. 6
Je li zaslužnije učiniti nešto iz zavjeta nego bez zavjeta
Prigovor 1. Čini se da je pohvalnije i zaslužnije učiniti nešto bez zavjeta nego sa zavjetom. Prosper naime kaže, u II De vita contempl.: tako „moramo se uzdržavati ili postiti da se ne podlažemo nužnosti posta, kako ne bismo, već ne pobožni, nego preko volje dragovoljnu stvar činili“. Ali onaj koji se zavjetuje na post podlaže se nužnosti posta. Dakle, bolje bi bilo kada bi postio bez zavjeta.
Prigovor 2. Nadalje, apostol kaže, u 2 Kor 9: „Svatko kako je odlučio u srcu svojemu, ne sa žalošću ili iz nužde; radosna naime darovatelja ljubi Bog“. Ali neki ono što se zavjetuju čine sa žalošću, a to se čini da proizlazi iz nužnosti koju zavjet nameće, jer nužnost je žalosteća, kako se kaže u V. Metaphys. Dakle, bolje je nešto učiniti bez zavjeta nego sa zavjetom.
Prigovor 3. Nadalje, zavjet je nužan radi toga da se čovjekova volja utvrdi za stvar koju zavjetuje, kako je gore navedeno. Ali ne može se više utvrditi volja za činjenje nečega nego kada to u zbilji čini. Dakle, nije bolje učiniti nešto sa zavjetom nego bez zavjeta.
Naprotiv, na ono iz Ps: „Zavjetujte se i ispunite“, Glosa kaže: zavjetovati se volji se savjetuje. No savjet je samo o većem dobru. Dakle, bolje je učiniti neko veće djelo iz zavjeta nego bez zavjeta, jer tko čini bez zavjeta, ispunjava samo jedan savjet, naime o činjenju; onaj pak tko čini sa zavjetom, ispunjava dva savjeta, naime i zavjetujući se i čineći.
Odgovaram: treba reći da je iz trostrukoga razloga učiniti isto djelo sa zavjetom bolje i zaslužnije nego učiniti bez zavjeta. Ponajprije doista, jer zavjetovati se, kako je rečeno, jest čin latrije, koja je glavna među moralnim krepostima. Plemenitije je pak kreposti djelo bolje i zaslužnije. Odatle je čin niže kreposti bolji i zaslužniji iz toga što biva zapovjeđen od više kreposti, čiji čin biva po zapovijedi, kao što je čin vjere ili nade bolji ako biva zapovjeđen od ljubavi. I stoga čini drugih moralnih kreposti, primjerice postiti, što je čin uzdržljivosti, i suzdržavati se, što je čin čistoće, bolji su i zaslužniji ako bivaju iz zavjeta, jer tako već pripadaju božanskomu bogoštovlju, kao neke žrtve Bogu. Odatle Augustin kaže, u knjizi De virginitate, da se „niti samo djevičanstvo ne časti zato što je djevičanstvo, nego zato što je Bogu posvećeno; što njeguje i čuva uzdržljivost pobožnosti“. Drugo, jer onaj koji se nešto zavjetuje i čini, više sebe Bogu podlaže nego onaj koji samo čini. Podlaže se naime Bogu ne samo s obzirom na čin, nego također i s obzirom na moć, jer ubuduće ne može drukčije činiti; kao što bi više dao čovjeku onaj tko bi mu dao stablo s plodovima nego tko bi mu dao samo plodove, kako kaže Anselmo u knjizi De Similitud. I otuda je to što se i onima koji obećavaju zahvaljuje, kako je rečeno. Treće, jer se po zavjetu nepokolebljivo volja utvrđuje u dobru. Činiti pak nešto iz volje utvrđene u dobru pripada savršenosti kreposti, kako je očito po Filozofu, u II. Ethic., kao što i griješiti tvrdokornim umom otežava grijeh, te se naziva grijehom protiv Duha Svetoga, kako je gore rečeno.
Odgovor na 1. prigovor: onaj autoritet valja razumjeti o nužnosti prisile, koja uzrokuje nedragovoljnost i isključuje pobožnost. Stoga znakovito kaže: „Kako ne bismo, već ne pobožni, nego preko volje dragovoljnu stvar činili“. Nužnost pak zavjeta biva po nepromjenjivosti volje, odakle i volju potvrđuje i pobožnost povećava. I stoga razlog ne slijedi.
Odgovor na 2. prigovor: nužnost prisile, ukoliko je protivna volji, uzrokuje žalost, prema Filozofu. Nužnost pak zavjeta u onih koji su dobro raspoloženi, ukoliko potvrđuje volju, ne uzrokuje žalost, nego radost. Odatle Augustin kaže, u poslanici Armentariju i Paulini: „Neka ti ne bude žao što si se zavjetovao, štoviše, raduj se što ti sada više nije dopušteno ono što bi ti na tvoju štetu bilo dopušteno“. Ako bi ipak samo djelo, u sebi razmatrano, postalo žalosno i nedragovoljno nakon zavjeta, dok ipak ostaje volja da se zavjet ispuni, još je uvijek zaslužnije nego ako bi se činilo bez zavjeta, jer ispunjenje zavjeta čin je bogoštovlja, a to je jača krepost od uzdržljivosti, čiji je čin postiti.
Odgovor na 3. prigovor: onaj koji čini nešto bez zavjeta ima nepokolebljivu volju s obzirom na ono pojedinačno djelo koje čini, i tada kada ga čini, no ne ostaje njegova volja posve utvrđena za budućnost, kao u onoga koji se zavjetuje, koji je svoju volju obvezao na činjenje nečega i prije nego što je učinio ono pojedinačno djelo, i možda na višestruko činjenje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.