II-II, q. 88, a. 5
Koje je kreposti čin
Prigovor 1. Čini se da zavjet nije čin latrije ili bogoštovlja. Svako naime djelo kreposti potpada pod zavjet. Ali čini se da istoj kreposti pripada nešto obećati i to učiniti. Dakle, zavjet pripada bilo kojoj kreposti, a ne posebno bogoštovlju.
Prigovor 2. Nadalje, prema Tuliju, bogoštovlju pripada kult i obred Bogu prinositi. Ali onaj koji se zavjetuje još ništa Bogu ne prinosi, nego samo obećava. Dakle, zavjet nije čin bogoštovlja.
Prigovor 3. Nadalje, štovanje bogoštovlja ne smije se iskazivati osim Bogu. Ali zavjet se ne čini samo Bogu, nego također i svetima i predstojnicima, kojima se redovnici zavjetujući poslušnost obećavaju. Dakle, zavjet nije čin bogoštovlja.
Naprotiv, kaže se u Iz 19: „Štovat će ga žrtvama i prinosima, i zavjetovat će zavjete Gospodinu i ispunjavati ih“. Ali štovati Boga vlastito je bogoštovlju ili latriji. Dakle, zavjet je čin latrije ili bogoštovlja.
Odgovaram: treba reći da, kako je gore rečeno, svako djelo kreposti pripada bogoštovlju ili latriji na način zapovijedi, ukoliko se usmjerava na božansko štovanje, što je vlastiti cilj latrije. Bjelodano je pak iz gore rečenoga da je zavjet neko obećanje dano Bogu, te da obećanje nije ništa drugo doli neko usmjeravanje onoga što se obećava onome komu se obećava. Stoga je samo usmjeravanje čina bilo koje kreposti u službu Božju vlastiti čin latrije. Odatle je zavjet neko usmjeravanje onoga što se tko zavjetuje na božansko bogoštovlje ili službu. I tako je očito da je zavjetovanje vlastito čin latrije ili bogoštovlja.
Odgovor na 1. prigovor: ono što potpada pod zavjet katkad je doista čin druge kreposti, kao postiti, čuvati uzdržljivost; a katkad je čin bogoštovlja, kao prinijeti žrtvu ili moliti. Ipak obećanje obojega dano Bogu pripada bogoštovlju, iz već rečenoga razloga. Odatle je očito da neki od zavjeta pripada bogoštovlju samo po razlogu obećanja danoga Bogu, a to je bit zavjeta, a katkad također i po razlogu obećane stvari, a to je građa zavjeta.
Odgovor na 2. prigovor: onaj koji obećava, ukoliko se obvezuje na davanje, već na neki način daje, kao što se kaže da nešto biva kada biva njegov uzrok, jer učinak se u mogućnosti (virtute) sadrži u uzroku. I otuda je to što se ne samo onome koji daje, nego također i onome koji obećava zahvaljuje.
Odgovor na 3. prigovor: zavjet se daje samo Bogu, ali obećanje se može dati i čovjeku, i samo obećanje dobra koje se daje čovjeku može potpasti pod zavjet, ukoliko je neko kreposno djelo. I na taj način valja razumjeti zavjet kojim se tko što zavjetuje svetima ili predstojnicima: tako da samo obećanje dano svetima ili predstojnicima potpada pod zavjet materijalno, ukoliko se naime čovjek zavjetuje Bogu da će ispuniti ono što svetima ili predstojnicima obećava.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.