Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 88, a. 4

O koristi zavjetovanja

Prigovor 1. Čini se da nije korisno nešto zavjetovati. Nikome naime ne koristi da sebe liši dobra koje mu je Bog darovao. Ali sloboda je jedno od najvećih dobara koja je Bog čovjeku dao, koje se čini lišenim po nužnosti koju zavjet nameće. Dakle, ne čini se korisnim za čovjeka da se išta zavjetuje.

Prigovor 2. Nadalje, nitko se ne smije izlagati opasnostima. Ali tko god se zavjetuje izlaže se opasnosti, jer ono što se prije zavjeta bez opasnosti moglo propustiti, ako se ne obdrži nakon zavjeta, opasno je. Odatle Augustin kaže, u poslanici Armentariju i Paulini: „Budući da si se već zavjetovao, već si se vezao, drugo ti činiti nije dopušteno. Nećeš biti takav ako ne učiniš što si zavjetovao, kakav bi ostao da ništa takvo nisi zavjetovao. Manji bi naime tada bio, ne gori. Sada pak, utoliko si, daleko bilo, jadniji ako vjeru Bogu prekršiš, ukoliko si blaženiji ako je ispuniš“. Dakle, ne koristi išta zavjetovati.

Prigovor 3. Nadalje, apostol kaže, u 1 Kor 4: „Budite nasljedovatelji moji, kao što sam i ja Kristov“. Ali ne čita se niti da se Krist išta zavjetovao, niti apostoli. Dakle, čini se da nije korisno išta zavjetovati.

Naprotiv, kaže se u Ps: „Zavjetujte se i ispunite Gospodinu Bogu svojemu“.

Odgovaram: treba reći da je, kako je rečeno, zavjet obećanje dano Bogu. No iz jednoga se razloga nešto obećava čovjeku, a iz drugoga razloga Bogu. Čovjeku doista obećavamo nešto radi njegove koristi, kojemu je korisno i to da mu nešto pružimo, i to da ga o budućem pružanju prethodno uvjerimo. Ali obećanje Bogu činimo ne radi njegove koristi, nego radi naše. Odatle Augustin kaže u spomenutoj poslanici: „Dobrohotan je tražitelj, nije potrebit, i onaj koji ne raste od vraćenoga, nego u sebi daje rasti onima koji vraćaju“. I kao što ono što dajemo Bogu nije njemu korisno, nego nama, jer ono što se njemu vraća onome koji vraća pridodaje se, kako Augustin ondje kaže; tako također i obećanje kojim se Bogu nešto zavjetujemo ne ide na njegovu korist, koji ne treba od nas biti uvjeravan; nego na našu korist, ukoliko zavjetujući svoju volju nepokolebljivo utvrđujemo u onome što koristi činiti. I stoga je korisno zavjetovati se.

Odgovor na 1. prigovor: kao što to da se ne može griješiti ne umanjuje slobodu, tako također ni nužnost volje utvrđene u dobru ne umanjuje slobodu, kako je očito u Bogu i u blaženicima. A takva je nužnost zavjeta, koja ima neku sličnost s potvrđenošću blaženika. Odatle Augustin u istoj poslanici kaže da je „sretna nužnost koja sili na bolje“.

Odgovor na 2. prigovor: kada opasnost nastaje iz samoga čina, tada taj čin nije koristan, primjerice da tko preko ruševna mosta prelazi rijeku. Ali ako opasnost prijeti iz toga što čovjek zakaže u tom činu, ne prestaje zbog toga biti koristan, kao što je korisno uzjahati konja, premda opasnost prijeti onome koji pada s konja. Inače bi trebalo odustati od svih dobara koja po akcidentu iz nekoga događaja mogu biti opasna. Odatle se kaže u Prop 11: „Tko pazi na vjetar, ne sije; i tko motri oblake, nikada ne žanje“. Opasnost pak onome koji se zavjetuje ne prijeti iz samoga zavjeta, nego iz čovjekove krivnje, koji mijenja volju prestupajući zavjet. Odatle Augustin kaže u istoj poslanici: „Neka ti ne bude žao što si se zavjetovao. Štoviše, raduj se što ti sada više nije dopušteno ono što bi ti na tvoju štetu bilo dopušteno“.

Odgovor na 3. prigovor: Kristu po sebi nije priličilo zavjetovati se. Kako zato što je bio Bog; tako također i zato što je, ukoliko čovjek, imao utvrđenu volju u dobru, kao onaj koji već gleda cilj (comprehensor). Premda se po nekoj sličnosti u njegovo ime kaže u Ps, prema Glosi: „Zavjete ću svoje ispuniti pred onima koji ga se boje“, no govori za svoje tijelo, a to je Crkva. Za apostole se pak razumijeva da su se zavjetovali na ono što pripada stanju savršenstva kada su Krista, ostavivši sve, slijedili.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.