Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 88, a. 3

O obvezi zavjeta

Prigovor 1. Čini se da svaki zavjet ne obvezuje na svoje obdržavanje. Čovjeku naime više treba ono što biva po drugom čovjeku nego Bogu, koji naših dobara ne treba. Ali jednostavno obećanje dano čovjeku ne obvezuje na obdržavanje prema odredbi ljudskoga zakona, što se čini ustanovljenim zbog promjenjivosti ljudske volje. Dakle, još mnogo manje jednostavno obećanje dano Bogu, koje se naziva zavjet, obvezuje na obdržavanje.

Prigovor 2. Nadalje, nitko se ne obvezuje na nemoguće. Ali katkad ono što se tko zavjetovao postane mu nemoguće: bilo zato što ovisi o tuđoj prosudbi, kao kada se tko zavjetuje ući u neki samostan čiji ga redovnici ne žele primiti; bilo zbog novonastala nedostatka, kao žena koja se zavjetovala čuvati djevičanstvo pa se poslije oskvrne, ili muž koji se zavjetuje dati novac pa poslije novac izgubi. Dakle, nije zavjet uvijek obvezatan.

Prigovor 3. Nadalje, ono na čije je ispunjenje netko obvezan, dužan je odmah ispuniti. Ali netko nije dužan odmah ispuniti ono što se zavjetovao, ponajprije kada se pod budućim uvjetom zavjetuje. Dakle, zavjet nije uvijek obvezatan.

Naprotiv, kaže se u Prop 5: „Što god si zavjetovao, ispuni. Mnogo je naime bolje ne zavjetovati se nego nakon zavjeta ne ispuniti obećano“.

Odgovaram: treba reći da čovjekovoj vjernosti pripada da ispuni ono što je obećao, odakle se prema Augustinu vjernost (fides) kaže po tome što nastaju riječi (fiunt dicta). Ponajviše pak čovjek duguje Bogu vjernost, kako po razlogu gospodstva, tako također i po razlogu primljenoga dobročinstva. I stoga se ponajviše čovjek obvezuje na to da ispuni zavjete dane Bogu; to naime pripada vjernosti koju čovjek duguje Bogu, a kršenje je zavjeta neka vrsta nevjernosti. Odatle Salomon navodi razlog zašto valja zavjete ispunjavati: jer se Bogu ne sviđa nevjerno obećanje.

Odgovor na 1. prigovor: prema poštenju iz svakoga se obećanja čovjek obvezuje čovjeku, i to je obveza naravnoga prava. Ali da bi se tko obvezao iz nekoga obećanja građanskom obvezom, traže se neke druge stvari. Bogu pak, premda ne treba naših dobara, ipak se ponajviše obvezujemo. I tako je zavjet njemu dan u najvišem stupnju obvezatan.

Odgovor na 2. prigovor: ako ono što se tko zavjetovao iz bilo kojega uzroka postane nemoguće, čovjek mora učiniti što je u njegovoj moći, da barem ima spremnu volju činiti što može. Stoga onaj koji se zavjetovao ući u neki samostan mora nastojati koliko može da ondje bude primljen. I ako je doista njegova nakana bila prvenstveno se obvezati na ulazak u redovništvo, te je dosljedno tome izabrao ovaj red ili ovo mjesto kao sebi prikladnije, dužan je, ako ne može ondje biti primljen, ući u drugi red. Ako se pak prvenstveno namjeravao obvezati na ovaj red ili na ovo mjesto, zbog posebne naklonosti prema ovome redu ili mjestu, nije dužan ući u drugi red ako ga oni ne žele primiti. No ako je zapao u nemogućnost ispunjenja zavjeta iz vlastite krivnje, dužan je povrh toga činiti pokoru za vlastitu prošlu krivnju. Kao žena koja se zavjetovala na djevičanstvo: ako se poslije oskvrne, ne samo da mora čuvati što može, naime trajnu uzdržljivost, nego također i za ono što je griješeći počinila pokajati se.

Odgovor na 3. prigovor: obveza zavjeta uzrokuje se iz vlastite volje i nakane, odakle se kaže u Pnz 23: „Što je jednom izišlo s tvojih usana, obdržavat ćeš, i učinit ćeš kako si obećao Gospodinu Bogu svojemu, i vlastitom voljom i svojim ustima rekao“. I stoga, ako je u nakani i volji onoga koji se zavjetuje obvezati se na to da odmah plati, dužan je odmah platiti. Ako pak na određeno vrijeme ili pod određenim uvjetom, nije dužan odmah platiti. Ali ne smije ni otezati preko onoga koliko se namjeravao obvezati, kaže se naime ondje: „Kada se zavjetuješ Gospodinu Bogu svojemu, nećeš oklijevati ispuniti, jer tražit će to Gospodin Bog tvoj; i ako budeš oklijevao, uračunat će ti se u grijeh“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.