Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 88, a. 2

Što potpada pod zavjet

Prigovor 1. Čini se da se zavjet ne mora uvijek odnositi na veće dobro. Većim se naime dobrom naziva ono što pripada preobilju (supererogatio). Ali zavjet se ne čini samo o onome što pripada preobilju, nego i o onome što pripada spasenju. Jer i „u krštenju se ljudi zavjetuju da će se odreći đavla i sjaja njegova, te čuvati vjeru“, kako Glosa kaže na ono iz Ps: „Zavjetujte se i ispunite Gospodinu Bogu svojemu“. Jakov se također zavjetovao da će mu Gospodin biti Bogom, kako se nalazi u Post 28, a to je u najvišem stupnju nužno za spasenje. Dakle, zavjet se ne čini samo o većem dobru.

Prigovor 2. Nadalje, Jiftah se stavlja u popis svetih, kako je očito u Heb 11. Ali on je nevinu kćer ubio zbog zavjeta, kako se nalazi u Suci 11. Budući dakle da ubojstvo nevina čovjeka nije veće dobro, nego je po sebi nedopušteno, čini se da se zavjet može učiniti ne samo o većem dobru, nego i o nedopuštenim stvarima.

Prigovor 3. Nadalje, ono što se odražava na štetu osobe ili što nije ni za što korisno, nema značaj većega dobra. Ali katkad se čine neki zavjeti o neumjerenim bdjenjima i postovima, što prelazi u opasnost za osobu. Katkad se također čine neki zavjeti o nekim neopredijeljenim (indifferentia) stvarima koje ničemu ne koriste. Dakle, nije zavjet uvijek o većem dobru.

Naprotiv, kaže se u Pnz 23: „Ako se ne htjedneš zavjetovati, bit ćeš bez grijeha“.

Odgovaram: treba reći da je, kako je rečeno, zavjet obećanje dano Bogu. Obećanje je pak nečega što tko za nekoga dragovoljno čini. Ne bi naime bilo obećanje, nego prijetnja, kada bi tko rekao da će protiv nekoga nešto učiniti. Slično bi uzaludno bilo obećanje ako bi tko komu obećao ono što mu ne bi bilo ugodno. I stoga, budući da je svaki grijeh protiv Boga, te nijedno djelo nije Bogu ugodno ako nije kreposno, dosljedno je da se ni o čemu nedopuštenome, niti o ičemu neopredijeljenome ne smije učiniti zavjet, nego samo o nekom činu kreposti. Ali budući da zavjet uključuje dragovoljno obećanje, a nužnost isključuje volju, ono što je apsolutno nužno da bude ili ne bude nipošto ne potpada pod zavjet; ludo bi naime bilo kada bi se tko zavjetovao da će umrijeti, ili da neće letjeti. Ono pak što nema apsolutnu nužnost, nego nužnost cilja, primjerice jer bez toga ne može biti spasenja, potpada doista pod zavjet ukoliko biva dragovoljno, no ne ukoliko je od nužnosti. Ono pak što niti potpada pod apsolutnu nužnost niti pod nužnost cilja, posve je dragovoljno. I stoga to najvlastitije potpada pod zavjet. To se pak naziva većim dobrom u usporedbi s dobrom koje općenito pripada nužnosti spasenja. I stoga se, strogo govoreći, kaže da je zavjet o većem dobru.

Odgovor na 1. prigovor: na taj način pod zavjet krštenika potpada odreći se sjaja đavolskoga i čuvati Kristovu vjeru: jer biva dragovoljno, premda je nužno za spasenje. I slično se može reći o Jakovljevu zavjetu. Premda se također može razumjeti da se Jakov zavjetovao da će Gospodina imati za Boga po posebnom bogoštovlju na koje nije bio obvezan, kao po prinosu desetina i drugome takvome što se ondje dodaje.

Odgovor na 2. prigovor: neke su stvari koje su u svakom ishodu dobre, kao djela kreposti i drugo što apsolutno može pod zavjet potpasti. Neke su pak u svakom ishodu zle, kao ono što je po sebi grijeh. I to nipošto ne može pod zavjet potpasti. Neke su pak u sebi razmatrane doista dobre, i prema tome mogu potpasti pod zavjet, no ipak mogu imati zao ishod, u kojemu ih ne valja obdržavati. I tako se dogodilo u Jiftahovu zavjetu, koji se, kako se kaže u Suci 11, „zavjetova Gospodinu zavjetom govoreći: ako predaš sinove Amonove u moje ruke, tko god prvi iziđe na vrata moje kuće i pođe mi ususret kad se budem vraćao u miru, njega ću prinijeti kao žrtvu paljenicu Gospodinu“. To je naime moglo imati zao ishod ako bi mu ususret izišla neka životinja koja se ne prinosi na žrtvu, kao magarac ili čovjek, što se i dogodilo. Odatle, kako Jeronim kaže, u zavjetovanju bijaše lud, jer nije primijenio razboritost, a u ispunjavanju bezbožan. Prethodno se ipak ondje navodi da siđe na njega duh Gospodnji, jer njegova vjera i pobožnost, iz koje je bio potaknut na zavjetovanje, bijaše od Duha Svetoga. Zbog čega se i stavlja u popis svetih: i zbog pobjede koju je postigao; i jer je vjerojatno da se pokajao za nepravedno djelo, koje je ipak neko dobro označavalo.

Odgovor na 3. prigovor: trapljenje vlastitoga tijela, primjerice bdjenjima i postovima, nije Bogu ugodno osim ukoliko je djelo kreposti, što uistinu jest ukoliko biva s dužnom razboritošću: da se naime požuda obuzda, a narav previše ne optereti. I u tom smislu takve stvari mogu potpasti pod zavjet. Zbog čega je i apostol, u Rim 12, nakon što je rekao: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu“, dodao: „Vaše duhovno (rationabile) bogoštovlje“. Ali budući da se u onome što se odnosi na samoga sebe čovjek lako vara u prosuđivanju, takve zavjete prikladnije je prema prosudbi poglavara ili obdržavati ili propustiti. Tako ipak da ako bi od obdržavanja takva zavjeta osjetio velik i očit teret, a ne bi bilo mogućnosti obratiti se poglavaru, čovjek ne smije takav zavjet obdržavati. Zavjete pak koji su o ispraznim i beskorisnim stvarima prije valja ismijati nego obdržavati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.