Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 88, a. 1

Što je zavjet

Prigovor 1. Čini se da zavjet počiva u samoj odluci volje. Jer prema nekima, „zavjet je začeće dobre odluke, utvrđeno promišljanjem uma, kojim se tko obvezuje Bogu na činjenje ili nečinjenje nečega“. No začeće dobre odluke, sa svime što se dodaje, može počivati u samome pokretu volje. Dakle, zavjet počiva u samoj odluci volje.

Prigovor 2. Nadalje, sam naziv zavjeta (votum) čini se uzetim od volje (voluntas), jer se za nekoga kaže da po vlastitom zavjetu čini ono što dragovoljno čini. Ali odluka je čin volje, a obećanje razuma. Dakle, zavjet se sastoji u samom činu volje.

Prigovor 3. Nadalje, Gospodin kaže, u Lk 9: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje“. No netko iz samoga toga što ima odluku dobroga činjenja stavlja ruku na plug. Dakle, ako se obazre natrag, odustajući od dobre odluke, nije prikladan za kraljevstvo Božje. Iz same se dakle dobre odluke netko obvezuje pred Bogom, čak i bez ikakva danog obećanja. I tako se čini da u samoj odluci volje zavjet počiva.

Naprotiv, kaže se u Prop 5: „Ako si se što zavjetovao Bogu, ne oklijevaj ispuniti, jer njemu se ne sviđa nevjerno i ludo obećanje“. Dakle, zavjetovati znači obećati, i zavjet je obećanje.

Odgovaram: zavjet uključuje neku obvezu na činjenje ili propuštanje nečega. Obvezuje pak čovjek sebe čovjeku na nešto na način obećanja, koje je čin razuma, kojemu pripada uređivati; kao što naime čovjek zapovijedajući ili usrdno moleći uređuje na neki način što da njemu drugi učine, tako obećavajući uređuje što sam za drugoga mora učiniti. No obećanje koje čovjek daje čovjeku ne može se dati osim riječima ili bilo kojim vanjskim znakovima. Bogu se pak može dati obećanje samom nutarnjom mišlju, jer kako se kaže u 1 Sam 16: „Ljudi gledaju ono što se vidi, ali Bog gleda srce“. Izgovaraju se ipak katkad vanjske riječi bilo radi vlastitoga pobuđivanja, kako je rečeno o molitvi, bilo radi posvjedočenja drugima, tako da ne odstupi od kršenja zavjeta samo zbog straha Božjega, nego i zbog štovanja ljudi. Obećanje pak potječe iz odluke o činjenju. Odluka pak unaprijed traži neko promišljanje, budući da je čin promišljene volje. Tako se dakle za zavjet iz nužnosti traže tri stvari: ponajprije doista, promišljanje; drugo, odluka volje; treće, obećanje, u kojemu se usavršuje bit zavjeta. Pridodaju se pak katkad i druge dvije, radi nekoga utvrđivanja zavjeta, naime izricanje ustima, prema onome iz Ps: „Ispunit ću ti svoje zavjete koje izrekoše usne moje“; i opet svjedočanstvo drugih. Odatle Učitelj kaže, u XXXVIII. dist. IV. knjige Sent., da je zavjet neko posvjedočenje dragovoljnoga obećanja, koje se Bogu i o onome što je Božje mora učiniti; premda se posvjedočenje može vlastito odnositi na unutarnje posvjedočenje.

Odgovor na 1. prigovor: začeće dobre odluke ne utvrđuje se promišljanjem uma osim po obećanju koje slijedi promišljanje.

Odgovor na 2. prigovor: volja pokreće razum na obećavanje nečega oko onoga što je podložno njezinoj volji. I utoliko je zavjet primio ime od volje kao od prvoga pokretača.

Odgovor na 3. prigovor: onaj koji stavlja ruku na plug već nešto čini. No onaj koji samo donosi odluku još ništa ne čini. Ali kada obeća, već počinje sebe pružati za činjenje, premda još ne ispunjava što obećava, kao što onaj koji stavlja ruku na plug još ne ore, ipak već prilaže ruku za oranje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.