II-II, q. 88, a. 8
Mogu li se zavjetovati oni koji su podložni tuđoj vlasti
Prigovor 1. Čini se da oni koji su podložni tuđoj vlasti nisu spriječeni u zavjetovanju. Manja se naime veza nadvladava većom. Ali obveza kojom se tko podlaže čovjeku manja je veza nego zavjet, po kojemu se tko obvezuje Bogu. Dakle, oni koji su podložni tuđoj vlasti nisu spriječeni u zavjetovanju.
Prigovor 2. Nadalje, djeca su u vlasti oca. Ali djeca se mogu zavjetovati u nekom redu čak i bez volje roditelja. Dakle, nitko nije spriječen u zavjetovanju time što je podložan tuđoj vlasti.
Prigovor 3. Nadalje, veće je učiniti nego obećati. Ali redovnici koji su pod vlašću poglavara mogu neke stvari činiti bez dozvole svojih poglavara, primjerice izmoliti neke psalme ili činiti neka uzdržavanja. Dakle, čini se da još mnogo više mogu takve stvari zavjetujući se Bogu obećati.
Prigovor 4. Nadalje, tko god čini ono što po pravu ne može činiti, griješi. Ali podložnici ne griješe zavjetujući se, jer to se nikada ne nalazi zabranjeno. Dakle, čini se da po pravu mogu zavjetovati.
Naprotiv, u Br 30 nalaže se: „Ako se žena u kući svoga oca, i još u djevojačkoj dobi, na nešto zavjetuje“, nije obvezana zavjetom osim ako se njezin otac suglasi. I isto se kaže o ženi koja ima muža. Dakle, po jednakom razlogu, ni druge osobe podložne tuđoj vlasti ne mogu se zavjetom obvezati.
Odgovaram: treba reći da je, kako je gore rečeno, zavjet neko obećanje dano Bogu. Nitko se pak ne može obećanjem čvrsto obvezati na ono što je u tuđoj vlasti, nego samo na ono što je posve u njegovoj vlasti. Tko god je pak podložan nekomu, s obzirom na ono u čemu je podložan, nije u njegovoj vlasti činiti što hoće, nego ovisi o volji drugoga. I stoga se ne može po zavjetu čvrsto obvezati, u onome u čemu je drugome podložan, bez pristanka svoga poglavara.
Odgovor na 1. prigovor: pod obećanje dano Bogu ne potpada osim ono što je kreposno, kako je gore rečeno. Protivno je pak kreposti da ono što pripada drugome čovjek Bogu prinosi, kako je gore rečeno. I stoga se ne može posve očuvati bit zavjeta, kada tko podložan tuđoj vlasti zavjetuje ono što je u tuđoj vlasti, osim pod uvjetom ako onaj pod čiju vlast to pripada ne proturječi.
Odgovor na 2. prigovor: od kada čovjek dođe do dobi zrelosti, ako je slobodna stanja, u svojoj je vlasti s obzirom na ono što pripada njegovoj osobi, primjerice da se obveže redovništvu po zavjetu, ili da sklopi ženidbu. Nije pak u svojoj vlasti s obzirom na upravljanje domom. Odatle oko toga ne može ništa zavjetovati što bi bilo valjano, bez očeva pristanka. Rob pak, jer je u gospodarevoj vlasti čak i s obzirom na osobna djelovanja, ne može se zavjetom obvezati na redovništvo, po kojemu bi se od službe svoga gospodara oduzeo.
Odgovor na 3. prigovor: redovnik je podložan poglavaru s obzirom na svoja djelovanja prema zavjetovanju pravila. I stoga čak i ako netko na kratko vrijeme može nešto učiniti kada ga poglavar ne zaokuplja drugim, budući da ipak nijedno vrijeme nije izuzeto u kojemu ga poglavar ne bi mogao oko nečega zaokupiti, nijedan zavjet redovnika nije čvrst osim ako je uz pristanak poglavara. Kao ni zavjet djevojke koja se nalazi u kući, osim uz pristanak oca, niti žene, osim uz pristanak muža.
Odgovor na 4. prigovor: premda zavjet onih koji su podložni tuđoj vlasti nije čvrst bez pristanka onih kojima su podložni, ne griješe ipak zavjetujući se, jer se u njihovu zavjetu podrazumijeva dužni uvjet: ako se naime njihovim poglavarima svidi, ili ako se ne budu protivili.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.