Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 88, a. 12

Traži li se pri oproštenju od zavjeta poglavarova vlast

Prigovor 1. Čini se da se za zamjenu ili oprost od zavjeta ne traži vlast predstojnika. Netko naime može ući u redovništvo bez vlasti bilo kojega višega predstojnika. Ali ulaskom u redovništvo čovjek se razrješuje od zavjeta učinjenih u svijetu, čak i od zavjeta za Svetu zemlju. Dakle, zamjena ili oprost od zavjeta može biti bez vlasti višega predstojnika.

Prigovor 2. Nadalje, oprost od zavjeta u tome se čini da se sastoji što se određuje u kojem slučaju zavjet ne treba obdržavati. Ali ako predstojnik krivo odredi, čini se da onaj koji se zavjetovao nije razriješen od zavjeta, jer nijedan predstojnik ne može dati oprost protiv božanske zapovijedi o ispunjavanju zavjeta, kako je rečeno. Slično također ako netko vlastitom vlašću ispravno odredi u kojem slučaju zavjet ne treba ispuniti, čini se da nije vezan zavjetom, jer zavjet ne obvezuje u slučaju u kojem ima gori ishod, kako je rečeno. Dakle, oprost od zavjeta ne traži vlast bilo kojega predstojnika.

Prigovor 3. Nadalje, ako davanje oprosta od zavjeta pripada moći predstojnikâ, po jednakom bi razlogu pripadalo svima. No ne pripada svima dati oprost u bilo kojem zavjetu. Dakle, ne pripada moći predstojnikâ oprost od zavjeta.

Naprotiv, kao što zakon obvezuje na činjenje nečega, tako i zavjet. Ali za davanje oprosta u zapovijedi zakona traži se vlast poglavara, kako je gore rečeno. Dakle, po jednakom razlogu, također u oproštenju od zavjeta.

Odgovaram: kako je gore rečeno, zavjet je obećanje dano Bogu o nečemu što je Bogu ugodno. Što je pak u nekom obećanju ugodno onome komu se obećava, ovisi o njegovoj prosudbi. Predstojnik pak u Crkvi obnaša namjesništvo Božje. I stoga se u zamjeni ili oproštenju od zavjetâ traži vlast predstojnika, koja u osobi Božjoj određuje što je Bogu ugodno, prema onome iz 2 Kor 2: „Jer i ja što oprostih, ako sam što oprostio, poradi vas oprostih u osobi Kristovoj“. I znakovito kaže: „poradi vas“, jer svaki oprost zatražen od predstojnika mora biti na čast Krista, u čijoj osobi oprašta; ili na korist Crkve, koja je njegovo tijelo.

Odgovor na 1. prigovor: svi su drugi zavjeti o nekim pojedinačnim djelima, ali po redovništvu čovjek sav svoj život namjenjuje službi Božjoj. Pojedinačno se pak u općem uključuje. I stoga dekretalija kaže da se „ne smatra krivcem prekršenoga zavjeta onaj koji vremenitu službu zamjenjuje za trajno obdržavanje redovništva“. Niti je ipak onaj koji ulazi u redovništvo dužan ispuniti zavjete bilo postova bilo molitava ili drugih takvih stvari koje je boraveći u svijetu učinio, jer ulazeći u redovništvo umire prijašnjemu životu; a i pojedinačna obdržavanja ne priliče redovništvu; te teret redovništva čovjeka dostatno opterećuje, tako da drugo ne treba pridodavati.

Odgovor na 2. prigovor: neki su rekli da predstojnici mogu u zavjetima po miloj volji davati oprost, jer se u svakom zavjetu uvjetno uključuje volja višega predstojnika, kao što je gore rečeno da se u zavjetima podložnika, primjerice sluge ili sina, podrazumijeva uvjet: ako se svidi ocu ili gospodaru, ili ako se ne protive. I tako bi podložnik bez ikakve grižnje savjesti mogao zavjet propustiti kad god bi mu od predstojnika bilo rečeno. Ali spomenuta se postavka oslanja na laž. Jer budući da je vlast duhovnoga predstojnika, koji nije gospodar nego upravitelj, „dana za izgradnju, a ne za rušenje“, kako je očito u 2 Kor 10; kao što predstojnik ne može zapovijedati ono što se po sebi Bogu ne sviđa, naime grijehe, tako ne može zabraniti ono što se po sebi Bogu sviđa, naime djela kreposti. I stoga čovjek može to bezuvjetno zavjetovati. Predstojniku ipak pripada prosuđivati što je kreposnije i Bogu ugodnije. I stoga u očitim stvarima predstojnikov oprost ne bi ispričavao od krivnje, primjerice ako bi predstojnik dao komu oprost u pogledu zavjeta o ulasku u redovništvo, bez ikakva očitoga razloga koji priječi. Ako bi pak postojao prividni razlog, po kojemu bi se to barem u sumnju dovelo, mogao bi stati uz prosudbu predstojnika koji daje oprost ili zamjenjuje. Ne ipak uz vlastitu prosudbu, jer on sam ne obnaša Božje namjesništvo, osim možda u slučaju u kojem bi ono što je zavjetovao bilo očito nedopušteno, a ne bi se mogao pravodobno obratiti poglavaru.

Odgovor na 3. prigovor: budući da vrhovni svećenik u potpunosti obnaša namjesništvo Kristovo u cijeloj Crkvi, on ima puninu vlasti davanja oprosta u svim oprostivim zavjetima. Drugim se pak nižim predstojnicima povjerava davanje oprosta u onim zavjetima koji se obično čine i trebaju čest oprost, kako bi ljudi lako imali komu se obratiti, kao što su zavjeti hodočašća i postova i drugih takvih stvari. Veći pak zavjeti, primjerice uzdržljivosti i hodočašća u Svetu zemlju, pridržani su vrhovnomu svećeniku.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.