Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 88, a. 11

Može li se u svečanom zavjetu čistoće dati oprost

Prigovor 1. Čini se da se u svečanom zavjetu uzdržljivosti može dati oprost. Jedan je naime razlog davanja oprosta od zavjeta ako je on zapreka većemu dobru, kako je rečeno. Ali zavjet uzdržljivosti, čak i ako je svečan, može biti zapreka većemu dobru, jer opće je dobro božanskije od dobra pojedinca; no po uzdržljivosti nekoga može se spriječiti dobro cijeloga mnoštva, primjerice ako bi se kad sklapanjem ženidbe nekih osoba koje su se zavjetovale na uzdržljivost mogao pribaviti mir domovine. Dakle, čini se da se u svečanom zavjetu uzdržljivosti može dati oprost.

Prigovor 2. Nadalje, bogoštovlje je plemenitija krepost od čistoće. No ako se tko zavjetuje na neki čin bogoštovlja, primjerice prinijeti Bogu žrtvu, može se u tom zavjetu dati oprost. Dakle, još mnogo više može se dati oprost u zavjetu uzdržljivosti, koji je o činu čistoće.

Prigovor 3. Nadalje, kao što obdržavani zavjet uzdržavanja od hrane može prijeći u opasnost za osobu, tako također i obdržavanje zavjeta uzdržljivosti. Ali u zavjetu uzdržavanja od hrane, ako prelazi u tjelesnu opasnost onoga koji se zavjetovao, može se dati oprost. Dakle, također, po jednakom razlogu, u zavjetu uzdržljivosti može se dati oprost.

Prigovor 4. Nadalje, kao što se pod zavjetovanjem redovništva, iz kojega se zavjet usvečanjuje, sadržava zavjet uzdržljivosti, tako također i zavjet siromaštva i poslušnosti. Ali u zavjetu siromaštva i poslušnosti može se dati oprost, kako je očito kod onih koji se poslije zavjetovanja uzimaju za biskupe. Dakle, čini se da se u svečanom zavjetu uzdržljivosti može dati oprost.

Naprotiv, kaže se u Sir 26: „Nema ništa ravno uzdržljivoj duši“.

Naprotiv, nadalje, u Extra, De statu monach., na kraju one dekretalije Cum ad monasterium, kaže se: odricanje od posjeda, „kao također i čuvanje čistoće, toliko je vezano uz redovničko pravilo da protiv njega ni vrhovni svećenik ne može podijeliti oprost“.

Odgovaram: u svečanom zavjetu uzdržljivosti troje se može razmatrati: ponajprije doista građa zavjeta, naime sama uzdržljivost; drugo, trajnost zavjeta, kada se naime netko zavjetom obvezuje na trajno obdržavanje uzdržljivosti; treće, sama svečanost zavjeta. Kažu dakle neki da je svečani zavjet neoprostiv zbog same uzdržljivosti, koja ne prima dostojnu naknadu, kako je očito iz navedenoga autoriteta. Čemu razlog neki pripisuju zato što po uzdržljivosti čovjek pobjeđuje domaćega neprijatelja, ili zato što se po uzdržljivosti čovjek savršeno suobličuje Kristu prema čistoći duše i tijela. Ali to se ne čini djelotvorno rečenim. Jer dobra duše, kao što su kontemplacija i molitva, mnogo su bolja od dobara tijela i više nas suobličuju s Bogom, a ipak se može dati oprost u zavjetu molitve ili kontemplacije. Stoga se ne čini da postoji razlog zašto se ne bi mogao dati oprost u zavjetu uzdržljivosti, ako se gleda apsolutno na samo dostojanstvo uzdržljivosti. Osobito kad apostol, u 1 Kor 7, na uzdržljivost potiče radi kontemplacije, govoreći da se neudana žena brine za ono što je Gospodnje, a cilj je jači od onoga što vodi k cilju. I stoga drugi razlog tomu pripisuju iz trajnosti i općenitosti ovoga zavjeta. Kažu naime da se zavjet uzdržljivosti ne može propustiti osim po onome što je posve oprečno, što nikada nije dopušteno ni u kojem zavjetu. Ali to je očito lažno. Jer kao što je stupati u tjelesno sjedinjenje oprečno uzdržljivosti, tako je jesti meso ili piti vino oprečno uzdržavanju od takvih stvari, a ipak se u takvim zavjetima može dati oprost. I stoga se drugima čini da se u svečanom zavjetu uzdržljivosti može dati oprost zbog neke opće koristi ili nužde, kako je očito u navedenom primjeru o pomirenju zemalja iz nekoga braka koji valja sklopiti. Ali budući da navedena dekretalija izričito kaže da ni vrhovni svećenik ne može dati dozvolu protiv čuvanja čistoće redovniku, stoga se čini da valja drukčije reći: da se, kako je gore rečeno i stoji u Lev 27, ono što je jednom posvećeno Gospodinu ne može promijeniti u druge svrhe. Ne može pak nijedan crkveni predstojnik učiniti da ono što je posvećeno izgubi posvećenje, čak ni u neživim stvarima, primjerice da posvećeni kalež prestane biti posvećen, ako ostane čitav. Stoga još mnogo manje to može učiniti bilo koji predstojnik, da čovjek posvećen Bogu, dokle god živi, prestane biti posvećen. Svečanost se pak zavjeta sastoji u nekom posvećenju ili blagoslovu onoga koji se zavjetuje, kako je rečeno. I stoga ne može po bilo kojem crkvenom predstojniku biti učinjeno da onaj koji je položio svečani zavjet odstupi od onoga za što je posvećen, primjerice da onaj koji je svećenik ne bude svećenik, premda predstojnik može zbog nekoga razloga zabraniti izvršavanje reda. I iz sličnoga razloga Papa ne može učiniti da onaj koji je položio redovničke zavjete ne bude redovnik, premda neki pravnici iz neznanja govore suprotno. Valja dakle razmotriti je li uzdržljivost bitno vezana uz ono za što se zavjet usvečanjuje; jer ako nije uz to bitno vezana, može ostati svečanost posvećenja bez duga uzdržljivosti; što se ne može dogoditi ako je bitno vezano uz ono za što se zavjet usvečanjuje. No dug uzdržljivosti nije bitno vezan uz sveti red, nego iz odredbe Crkve. Odatle se čini da se po Crkvi može dati oprost u zavjetu uzdržljivosti usvečanjenu po primanju svetoga reda. No dug je uzdržljivosti bitan za stalež redovništva, po kojemu se čovjek odriče svijeta, posve predan službi Božjoj; što ne može zajedno stajati sa ženidbom, u kojoj leži nužnost skrbi za ženu i potomstvo i obitelj, te stvari koje se za to traže. Odatle apostol kaže, u 1 Kor 7, da „onaj koji je sa ženom zabrinut je za svjetovno, kako ugoditi ženi, te je podijeljen“. Stoga se naziv redovnika (monachus) uzima od jednosti (unitas), nasuprot spomenutoj podijeljenosti. I stoga se u zavjetu usvečanjenom po zavjetovanju redovništva ne može po Crkvi dati oprost, a razlog navodi dekretalija, jer je čistoća vezana uz redovničko pravilo.

Odgovor na 1. prigovor: opasnostima ljudskih stvari valja se suprotstaviti po ljudskim stvarima, no ne time da se božanske stvari okreću u ljudsku uporabu. Oni pak koji su položili redovničke zavjete umrli su svijetu i žive Bogu. Stoga ih se ne smije opozivati na ljudski život prigodom bilo kojega događaja.

Odgovor na 2. prigovor: u zavjetu vremenite uzdržljivosti može se dati oprost, kao i u zavjetu vremenite molitve ili vremenitoga uzdržavanja od hrane. Ali to što se u zavjetu uzdržljivosti usvečanjenom po redovničkim zavjetima ne može dati oprost, to nije ukoliko je čin čistoće, nego ukoliko počinje pripadati bogoštovlju po zavjetovanju redovništva.

Odgovor na 3. prigovor: hrana je izravno usmjerena na očuvanje osobe, i stoga uzdržavanje od hrane može izravno prijeći u opasnost za osobu. Stoga iz toga razloga zavjet uzdržavanja prima oprost. Ali spolni snošaj nije izravno usmjeren na očuvanje osobe, nego na očuvanje vrste. Stoga ni uzdržavanje od spolnoga snošaja po uzdržljivosti ne prelazi izravno u opasnost za osobu. No ako po akcidentu iz toga nastane neka osobna opasnost, može se drukčije pomoći, naime po uzdržavanju od hrane, ili drugim tjelesnim lijekovima.

Odgovor na 4. prigovor: redovnik koji postaje biskupom, kao što se ne razrješuje od zavjeta uzdržljivosti, tako ni od zavjeta siromaštva, jer ništa ne smije imati kao vlastito, nego kao upravitelj zajedničkih crkvenih dobara. Slično se također ne razrješuje od zavjeta poslušnosti, ali po akcidentu nije dužan slušati ako nema poglavara, kao i opat samostana, koji ipak nije razriješen od zavjeta poslušnosti.

Odgovor na 5. prigovor: autoritet pak Knjige Sirahove koji se suprotno navodi, valja razumjeti s obzirom na to da se ni plodnost tijela, niti ikoje tjelesno dobro ne može usporediti s uzdržljivošću, koja se ubraja među dobra duše, kako Augustin kaže u knjizi De sancta virginitate. Stoga se znakovito kaže: „uzdržljivoj duši“, a ne: „uzdržljivu tijelu“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.