II-II, q. 88, a. 10
Može li se od zavjeta dati oprost ili ga zamijeniti
Prigovor 1. Čini se da se od zavjeta ne može dati oprost. Manje je naime zamijeniti zavjet nego u njemu dati oprost. Ali zavjet se ne može zamijeniti, kaže se naime u Lev 27: „Životinja koja se može žrtvovati Gospodinu, ako je tko zavjetuje, bit će sveta, i neće se moći promijeniti, ni bolja za lošiju ni lošija za bolju“. Dakle, još mnogo manje može se dati oprost od zavjeta.
Prigovor 2. Nadalje, u onome što je od naravnoga zakona i u božanskim zapovijedima ne može se po čovjeku dati oprost, i to ponajprije u zapovijedima prve ploče, koje su izravno usmjerene na ljubav prema Bogu, a to je krajnji cilj zapovijedi. Ali ispuniti zavjet pripada naravnomu zakonu; i zapovijed je također božanskoga zakona, kako je očito iz gore rečenoga; te pripada zapovijedima prve ploče, budući da je čin bogoštovlja. Dakle, od zavjeta se ne može dati oprost.
Prigovor 3. Nadalje, obveza se zavjeta temelji na vjernosti koju čovjek duguje Bogu, kako je rečeno. Ali u tome nitko ne može dati oprost. Dakle, ni od zavjeta.
Naprotiv, čini se da je veće čvrstoće ono što potječe iz zajedničke volje nego ono što potječe iz pojedinačne volje neke osobe. Ali u zakonu, koji ima snagu iz zajedničke volje, čovjek može dati oprost. Dakle, čini se da se i od zavjeta po čovjeku može dati oprost.
Odgovaram: oprost od zavjeta valja razumjeti na način oprosta koji biva u obdržavanju nekoga zakona. Jer, kako je gore rečeno, zakon se postavlja gledajući na ono što je u većini slučajeva dobro, no budući da se događa da takvo što u nekom slučaju ne bude dobro, trebalo je po nekome odrediti da se u tom posebnom slučaju zakon ne mora obdržavati. I to je vlastito dati oprost u zakonu, jer se čini da oprost uključuje neko odmjereno dijeljenje ili primjenu nečega općega na ono što se pod njim sadrži, na koji se način za nekoga kaže da dijeli hranu ukućanima. Slično pak onaj koji se zavjetuje na neki način sebi postavlja zakon, obvezujući se na nešto što je po sebi i u većini slučajeva dobro. Može se ipak dogoditi da u nekom slučaju bude ili naprosto zlo, ili beskorisno, ili zapreka većemu dobru, što je protiv biti onoga što potpada pod zavjet, kako je očito iz prethodnoga. I stoga je nužno da se u takvu slučaju odredi kako zavjet ne treba obdržavati. I ako se doista bezuvjetno odredi da neki zavjet ne treba obdržavati, naziva se oprost od zavjeta. Ako se pak umjesto onoga što je trebalo obdržavati nešto drugo naloži, naziva se zamjena zavjeta. Stoga je manje zamijeniti zavjet nego od zavjeta dati oprost. Oboje se ipak nalazi u vlasti Crkve.
Odgovor na 1. prigovor: životinja koja se mogla žrtvovati, iz samoga toga što se zavjetovala, smatrala se svetom, kao predana božanskomu kultu, i to bijaše razlog zašto se nije mogla zamijeniti; kao što ni sada nitko ne bi mogao stvar koju je zavjetovao, već posvećenu, primjerice kalež ili kuću, zamijeniti za bolje ili za lošije. Životinja pak koja se nije mogla posvetiti jer nije bila za žrtvu, mogla se i morala otkupiti, kako ondje Zakon veli. I tako se također sada mogu zamijeniti zavjeti ako posvećenje ne posreduje.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je iz naravnoga prava i božanske zapovijedi čovjek dužan ispuniti zavjet, tako je također dužan iz istoga pokoravati se zakonu ili nalogu poglavarâ. Pa ipak kada se daje oprost u nekom ljudskom zakonu, ne biva to zato da se ljudskomu zakonu ne pokorava, što je protiv naravnoga zakona i božanskoga naloga, nego biva zato da ovo što bijaše zakon ne bude zakon u ovom slučaju. Tako također vlašću poglavara koji daje oprost biva da ovo što se sadržavalo pod zavjetom ne bude sadržano, ukoliko se određuje da u ovom slučaju to nije prikladna građa zavjeta. I stoga kada predstojnik Crkve daje oprost od zavjeta, ne daje oprost od zapovijedi naravnoga ili božanskoga prava, nego određuje ono što je potpadalo pod obvezu ljudskoga promišljanja, koje nije moglo sve predvidjeti.
Odgovor na 3. prigovor: vjernosti Bogu dužnoj ne pripada da čovjek čini ono što je za zavjetovanje zlo, ili beskorisno, ili zapreka većemu dobru, k čemu smjera oprost od zavjeta. I stoga oprost od zavjeta nije protiv vjernosti koju dugujemo Bogu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.