Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 85, a. 2

Treba li se samo Bogu žrtva prinositi

Prigovor 1. Čini se da ne samo najvišemu Bogu treba prinositi žrtvu. Budući naime da se žrtva mora Bogu prinositi, čini se da svima onima valja žrtvu prinositi koji postaju dionici božanstva. Ali i sveti ljudi postaju dionici božanske naravi, kako se kaže u 2 Pt 1, odakle se i o njima u Ps kaže: „Ja rekoh: bogovi ste“. Anđeli se također nazivaju sinovima Božjim, kako je očito u Job 1. Dakle, svima ovima treba se žrtva prinositi.

Prigovor 2. Nadalje, što je netko veći, to mu se veća čast mora iskazati. Ali anđeli i sveti mnogo su veći od bilo kojih zemaljskih vladara, kojima ipak njihovi podložnici mnogo veću čast iskazuju, prostirući se pred njima i darove prinoseći, negoli je prinošenje neke životinje ili druge stvari na žrtvu. Dakle, još mnogo više anđelima i svetima može se žrtva prinijeti.

Prigovor 3. Nadalje, hramovi i žrtvenici ustanovljuju se radi prinošenja žrtava. Ali hramovi i žrtvenici ustanovljuju se anđelima i svetima. Dakle, i žrtve se mogu njima prinositi.

Naprotiv, kaže se u Izl 22: „Tko žrtvuje bogovima, bit će pogubljen, osim samo Gospodinu“.

Odgovaram: treba reći da, kako je rečeno, prinošenje žrtve biva radi označavanja nečega. Označava pak žrtva koja se prinosi izvana unutarnju duhovnu žrtvu, kojom duša samu sebe prinosi Bogu, prema onome iz Ps: „Žrtva je Bogu duh raskajan“, jer se, kako je gore rečeno, vanjski čini bogoštovlja usmjeravaju na unutarnje. Duša se pak prinosi Bogu na žrtvu kao počelu svoga stvaranja i kao cilju svoga blaženstva. No prema pravoj vjeri samo je Bog stvoritelj naših duša, kako je u prvom dijelu navedeno. U njemu samome također počiva blaženstvo naše duše, kako je gore rečeno. I stoga kao što samo najvišemu Bogu moramo prinositi duhovnu žrtvu, tako također samo njemu moramo prinositi vanjske žrtve; kao što također, „moleći i hvaleći, k njemu upravljamo riječi koje označavaju, onome komu same stvari u srcu koje označavamo prinosimo“, kako Augustin kaže u X De Civ. Dei. To također vidimo da se u svakoj državi obdržava: da vrhovnoga upravitelja časte nekim posebnim znakom, koji kad bi se bilo komu drugome iskazao, bio bi zločin uvrede veličanstva. I stoga se u božanskom zakonu određuje smrtna kazna onima koji božansku čast drugima iskazuju.

Odgovor na 1. prigovor: ime se božanstva priopćuje nekima ne po jednakosti, nego po sudioništvu. I stoga im se ne duguje jednaka čast.

Odgovor na 2. prigovor: u prinošenju žrtve ne procjenjuje se cijena ubijene stoke, nego značenje, po kojemu to biva u čast vrhovnoga upravitelja svega svemira. Odatle, kako Augustin kaže u X De Civ. Dei, „zli dusi ne raduju se smradu lešina, nego božanskim počastima“.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže u VIII De Civ. Dei, „ne podižemo mučenicima hramove, svećeništva, budući da ne oni, nego Bog njihov nama je Bog. Stoga svećenik ne govori: prinosim tebi žrtvu, Petre ili Pavle. Nego Bogu za njihove pobjede zahvaljujemo i sami se na njihovo nasljedovanje potičemo“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.