II-II, q. 85, a. 1
Pripada li prinošenje žrtve Bogu naravnomu zakonu
Prigovor 1. Čini se da prinošenje žrtve Bogu ne pripada naravnomu zakonu. Ono naime što pripada naravnom pravu zajedničko je kod svih. No to ne biva oko žrtava, jer za neke se čita da su prinijeli na žrtvu kruh i vino, kao što se za Melkisedeka kaže u Post 14; a neki ove, neki one životinje. Dakle, prinošenje žrtava ne pripada naravnom pravu.
Prigovor 2. Nadalje, ono što pripada naravnom pravu svi su pravednici držali. Ali ne čita se za Izaka da je žrtvu prinio, pa ni za Adama, o kojemu se ipak kaže, u Mudr 10, da ga je mudrost izbavila od prijestupa njegova. Dakle, prinošenje žrtve ne pripada naravnom pravu.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže, u X De Civ. Dei, da se žrtve prinose sa svrhom nekoga označavanja. Riječi pak, koje su glavne među znakovima, kako on sam kaže u knjizi De Doct. Christ., ne označavaju po naravi, nego po dogovoru, prema Filozofu. Dakle, žrtve ne pripadaju naravnomu zakonu.
Naprotiv, u svakoj dobi i kod svih naroda uvijek je bilo neko prinošenje žrtava. Što je pak kod sviju, čini se da je naravno. Dakle i prinošenje žrtve pripada naravnom pravu.
Odgovaram: treba reći da naravni razum nalaže čovjeku da se podloži nekome višem, zbog nedostataka koje u sebi samome osjeća, u kojima mu je potrebno da ga netko viši pomogne i vodi. I što god to bilo, to je ono što se kod svih naziva Bogom. Kao što se pak u naravnim stvarima po naravi niža bića podlažu višima, tako također i naravni razum nalaže čovjeku prema naravnom nagnuću da onome što je iznad čovjeka iskaže podložnost i čast prema svojemu načinu. Prikladan je pak način za čovjeka da se služi osjetilnim znakovima za izražavanje nekih stvari, jer iz osjetilnih stvari prima spoznaju. I stoga iz naravnoga razuma potječe da se čovjek služi nekim osjetilnim stvarima prinoseći ih Bogu, u znak dužnoga podlaganja i časti, prema sličnosti s onima koji svojim gospodarima nešto prinose u znak priznanja gospodstva. To pak pripada biti žrtve. I stoga prinošenje žrtve pripada naravnom pravu.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, neke su stvari općenito od naravnoga prava čija su određenja od pozitivnoga prava, kao što to da se zločinci kažnjavaju ima naravni zakon, ali da se ovakvom ili onakvom kaznom kažnjavaju biva iz božanske ili ljudske ustanove. Slično također i prinošenje žrtve općenito pripada naravnomu zakonu, i stoga se u tome svi slažu. Ali određenje žrtava biva iz ljudske ili božanske ustanove, i stoga se u tome razlikuju.
Odgovor na 2. prigovor: Adam i Izak, kao i drugi pravednici, prinijeli su Bogu žrtvu prema prikladnosti svoga vremena, kako je očito po Grguru, koji kaže da se kod starih prinošenjem žrtava djeci opraštao istočni grijeh. Ne spominju se ipak u Pismu sve žrtve pravednika, nego samo one oko kojih se dogodilo nešto posebno. Može ipak biti razlog zašto se za Adama ne čita da je prinio žrtvu to da se ne bi, budući da se u njemu označava izvor grijeha, ujedno u njemu označio i izvor posvećenja. Izak je pak označio Krista ukoliko je sam bio prinesen na žrtvu. Stoga nije trebalo da označava kao onaj koji žrtvu prinosi.
Odgovor na 3. prigovor: označavati svoje pojmove čovjeku je naravno, ali određenje znakova biva prema ljudskome dogovoru.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.