Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 81, a. 7

Ima li bogoštovlje vanjske čine

Prigovor 1. Čini se da latrija nema nikakav vanjski čin. Kaže se naime u Iv 4: „Bog je duh, i oni koji mu se klanjaju, u duhu i istini trebaju se klanjati“. No vanjski čini ne pripadaju duhu, nego radije tijelu. Dakle, bogoštovlje, kojemu pripada klanjanje, nema vanjske čine, nego unutarnje.

Prigovor 2. Nadalje, cilj je bogoštovlja Bogu iskazivati štovanje i čast. No čini se da nepoštovanju nekoga uzvišenoga pripada ako mu se iskazuje ono što vlastito pripada nižima. Budući da se dakle ono što čovjek iskazuje tjelesnim činima vlastito čini usmjeravati prema ljudskim potrebama, ili prema štovanju nižih stvorenja; ne čini se da se prikladno može uzeti na božansko štovanje.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin, u VI. De civitate Dei, hvali Seneku zbog toga što kudi neke koji su idolima iskazivali ono što se običava iskazivati ljudima, zato naime što besmrtnima ne dolikuje ono što pripada smrtnicima. No to mnogo manje dolikuje pravomu Bogu, koji je uzvišen iznad svih bogova. Dakle, čini se prijekornim da tko tjelesnim činima Boga štuje. Nema dakle bogoštovlje tjelesne čine.

Naprotiv, u Psaltiru se kaže: „srce moje i tijelo moje kliču Bogu živomu“. No kao što unutarnji čini pripadaju srcu, tako vanjski čini pripadaju udovima tijela. Dakle, čini se da Boga valja štovati ne samo unutarnjim činima, nego i vanjskima.

Odgovaram: Bogu štovanje i čast iskazujemo ne radi njega, koji je u samome sebi pun slave, kojemu se od stvorenja ništa ne može dodati, nego radi nas; zato naime što time što Boga štujemo i častimo, naš mu se um podlaže, i u tome se sastoji njegovo usavršenje; svaka se naime stvar usavršuje time što se podvrgava svojemu višem, kao tijelo time što ga oživljuje duša, i zrak time što ga obasjava sunce. Ljudski pak um treba, radi toga da se sjedini s Bogom, vođenje po osjetilnim stvarima; jer „nevidljivo njegovo po onome što je stvoreno, umom shvaćeno, biva vidljivo“, kako apostol kaže u Rim 1. I stoga je u božanskom štovanju nužno služiti se nekim tjelesnim stvarima, kako bi se njima, kao nekim znakovima, čovjekov um pobudio na duhovne čine kojima se sjedinjuje s Bogom. I stoga bogoštovlje ima uistinu unutarnje čine kao glavne i koji po sebi pripadaju bogoštovlju; vanjske pak čine kao drugotne i usmjerene k unutarnjim činima.

Odgovor na 1. prigovor: Gospodin govori što se tiče onoga što je glavno i po sebi namjeravano u božanskom štovanju.

Odgovor na 2. prigovor: takve se vanjske stvari ne iskazuju Bogu kao da ih on treba, prema onome iz Psaltira: „zar ću jesti meso bikova ili krv jaraca piti?“ Nego se iskazuju Bogu kao određeni znakovi unutarnjih i duhovnih djela, koja po sebi Bog prihvaća. Odatle Augustin kaže, u X. De civitate Dei: „vidljiva je žrtva sakrament, to jest sveti znak, nevidljive žrtve“.

Odgovor na 3. prigovor: idolopoklonici se ismijavaju iz toga što su ono što pripada ljudima iskazivali idolima ne kao znakove koji ih potiču na neke duhovne stvari, nego kao po sebi njima prihvatljivo. I poglavito jer su bile isprazne i sramotne.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.