Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 81, a. 8

Je li bogoštovlje isto što i svetost

Prigovor 1. Čini se da bogoštovlje nije isto što i svetost. Bogoštovlje je naime određena posebna krepost, kako je navedeno. Za svetost se pak kaže da je opća krepost; ona je naime „ono što čini vjernima i onima koji čuvaju ono što je prema Bogu pravedno“, kako Andronik kaže. Dakle, svetost nije isto što i bogoštovlje.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da svetost uključuje čistoću; Dionizije naime kaže, u 12. pogl. De divinis nominibus, da je „svetost od svake nečistoće slobodna i savršena i posve neokaljana čistoća“. Čistoća se pak ponajviše čini pripadati umjerenosti, koja isključuje tjelesne sramote. Budući da dakle bogoštovlje pripada pravednosti, čini se da svetost nije isto što i bogoštovlje.

Prigovor 3. Nadalje, ono što se dijeli nasuprotno nije isto. No u nekome nabrajanju dijelova pravednosti svetost se sudiijeli s bogoštovljem, kako je gore navedeno. Dakle, svetost nije isto što i bogoštovlje.

Naprotiv, kaže se u Lk 1: „služimo mu u svetosti i pravednosti“. No služiti Bogu pripada bogoštovlju, kako je gore navedeno. Dakle, bogoštovlje je isto što i svetost.

Odgovaram: čini se da naziv svetosti uključuje dvoje. Na jedan uistinu način, čistoću; i tomu značenju pristoji grčki naziv, kaže se naime hagios kao bez zemlje. Na drugi način uključuje čvrstoću; odatle se kod drevnih svetima nazivalo ono što je zakonima bilo utvrđeno da se ne smije povrijediti; odatle se i kaže da je nešto sankcionirano jer je zakonom utvrđeno. Može također prema Latinima ovaj naziv svet pripadati čistoći, tako da se razumije svet kao krvlju obojen, „stoga što su se u starini oni koji su se htjeli očistiti bojili krvlju žrtve“, kako Izidor kaže, u knjizi Etymologiae. I oba značenja pristaju, tako da se svetost pripisuje onome što se posvećuje božanskomu štovanju, tako da se ne samo ljudi, nego i hram i posuđe i drugo takvo nazivaju posvećenima iz toga što se posvećuju božanskomu štovanju. Čistoća je naime nužna radi toga da se um posveti Bogu. Zato što se ljudski um onečišćuje iz toga što uranja u niže stvari, kao što se svaka stvar od primjese gorega prlja, poput srebra od primjese olova. Treba pak da se um od nižih stvari odvoji, radi toga da bi se najvišoj stvari mogao sjediniti. I stoga se um bez čistoće ne može posvetiti Bogu. Odatle se u posljednjem poglavlju Poslanice Hebrejima kaže: „težite za mirom sa svima i za posvećenjem, bez kojega nitko neće vidjeti Boga“. Čvrstoća se također zahtijeva radi toga da se um posveti Bogu. Posvećuje mu se naime kao konačnomu cilju i prvomu počelu; a takvo što ponajviše treba biti nepokretno. Odatle je apostol govorio, u Rim 8: „siguran sam da me ni smrt ni život neće rastaviti od ljubavi Božje“. Tako se dakle svetost naziva ono po čemu čovjekov um samoga sebe i svoje čine posvećuje Bogu. Odatle se ne razlikuje od bogoštovlja po biti, nego samo po razumu. Naime, bogoštovlje se naziva prema tome što iskazuje Bogu dužno služenje u onome što pripada posebno božanskomu štovanju, kao u žrtvama, prinosima i drugom takvom; svetost se pak naziva prema tome što čovjek ne samo to, nego djela drugih kreposti usmjeruje k Bogu, ili prema tome što se čovjek dobrim djelima raspolaže za božansko štovanje.

Odgovor na 1. prigovor: svetost je određena posebna krepost po biti, i prema tome jest na neki način isto što i bogoštovlje. Ima pak određenu općenitost, prema tome što sve čine kreposti po nalogu usmjeruje u božansko dobro, kao što se i zakonita pravednost naziva općom krepošću, utoliko što usmjeruje čine svih kreposti u opće dobro.

Odgovor na 2. prigovor: umjerenost uistinu čini čistoću, no ipak ne tako da bi imala narav svetosti osim ako se usmjeri k Bogu. Odatle o samome djevičanstvu Augustin kaže, u knjizi De virginitate, da se „ne zato što je djevičanstvo, nego zato što je Bogu posvećeno, časti“.

Odgovor na 3. prigovor: svetost se razlikuje od bogoštovlja zbog navedene razlike, ne zato što bi se razlikovala u stvarnosti, nego samo po razumu, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.